(GRAHOVOPOLJE U BOSNI)

RODNO MJESTO SVETOGA JERONIMA

RASPRAVA POVJESNO-GEOGRAFSKA

r

NAPISAO

don frane bulić

(OTISAK IZ VJESNIKA ZA ARHEOLOGIJU I HISTORIJU DALMATINSKU XLIII [1920])

SARAJEVO

ZEMALJSKA ŠTAMPARIJA

1920
STRI DON

(GRAHOVOPOLJE U BOSNI)

RODNO MJESTO SVETOGA JERONIMA

RASPRAVA POVJESNO-GEOGRAFSKA ♦

NAPISAO

Don FRANE BULIĆ

(OTISAK IZ VJESNIKA ZA ARHEOLOGIJU I HISTORIJU DALMATINSKU XLIII [1920])

SARAJEVO

ZEMALJSKA ŠTAMPARIJA

1920
SVEĆENSTVU

MIRSKOMU ’ REDOVNIČKOMU ' JEDNOĆ - RIMSKE » DALMACIJE NAVLASTITO

SPLITSKE T PRASOLINSKE ’ BISKUPIJE PRIGODOM ’ PETNAESTSTOLJETNE * OBLJETNICE SMRTI V DALMATINCA » VELIKOGA

SVETOGA ’ JERONIMA

. OVAJ » RAD

0 ' NJEGOVU - RODNOMU ' MJESTU

U ' SAMOĆI ’ DUŠE ’ SVOJE

NAD ' STRASNIM - ZABLUDAMA > DANAŠNJEGA ' MORALA NA · RUŠEVINAM ’ LJUDSKIH » VRLINA

TUGUJUĆI

UZ ' TIHU ' MOLBU ' BRATSKE ' LJUBAVI SVIM ' KRSTOVIM ’ SLUŽBENICIMA

PREZIR T LAKOMIH ’ POSALA ' SIĆUŠNOGA > TRŽIŠTA POVRATAK’U’PROREĐENE’REDOVE

VJERE'NAUKA'ZNANOSTI

. POD ' UGLEDNU > ZASTAVU ' SL'AVNOGA ' DOMORODCA

GLASNO’VAPIJUĆI

NA ' UZPOSTAVU

Λ

PONOSA » LJUDSTVA v DUŠEVNOSTI » POZIVLJUCl POUZDANJEM *ZADAHNUT

DON FRANE BULIĆ

p
Stridon

(Grahovo polje u Bosni)

rodno mjesto Svetoga Jeronima.

Uvod.

„Hoc tibi, Dalmatia, ingenii mei senile munus dedi.“

Pitanje o položaju Stridono, rodnog mjesta velikoga nauči-telja Crkve, sv. Jeronima, već je više stoljeća zanimalo učene ljude raznih naroda, tako da do danas o tom predmetu imamo u više jezika obilnu literaturu. Ta je literatura doista nešto neobična, pošto — uz prilično znanstvena djela — broji i spisa takve polemične naravi, da se danas moramo čuditi, kako su inače ozbiljni i učeni ljudi mogli se spustiti do izraza, kakvi su neobični u učenom svijetu. Bez dvojbe, borba ono sedam grčkih gradova, što se prepirahu jednom o čast, u kojemu se je od njih rodio Homer, ne bijaše žešća, a ni dugotrajnija od ove. „Pro quo (naime rodno mjesto Sv: Jeronima) non minus ac olim pro Homero certant urbes “ rekao je jedan od onih pisaca, koji su učestvovali u ovoj borbi. Zanimiva je pak kod toga • činjenica, da u najoštrijim od tih spisa imade i veliki broj citata iz Jeronimovih djela, koji su, pošto je Svetac imao zaista oštro pero, polemizujućim strankama o Stridonu, bila neiscrpivom zalihom strjeliva u ovom književnom ratu. Koji put se je dogodilo, dakako u omanjim spisima, da je Jeronim sa svojim rodnim Stridonom skoro iščeznuo, ili bar postao nuzgrednim predmetom, pa osobne rekriminacije i svakojaka zadirkivanja ispuniše stranice namijenjene znanstvenoj raspravi.

Tomu su dala povoda različita stanovišta, na koja se bijahu postavili pisci, što su o Stridonu raspravljali. Dakako da je malo ko, ili niko, između njih išao za tim, da opredije-Ijenjem.. položaja drevnoga Stridona riješi znanstveno pitanje
6

geografsko o negdašnjoj granici između Dalmacije i Panonije, nego su malne svi, potaknuti razno shvaćenim patriotizmom, nastojali da smjeste Stridon u blizinu svoga zavičaja, ili u granici svoje zemlje, ili u svoje susjedstvo, ili barem da poreku drugima, kad nijesu mógli priuštiti sebi, slavu, da su Jeroni-movi zemljaci. Da pak to postignu, da svoje dokazivanje ovjenčaju već odprije željenim zaključkom, nijesu ‘zazirali od načina i sredstava, koja ne bijahu baš u skladu niti s ozbiljnošću znanstvenom, nekmo li sa svetošću uspomene muža, kontu su se htjeli, pošto, po to, da narinu zemljacima. A može se mirne duše ustvrditi, da jedan dio tih pisaca bio bi posve ravnodušno prepustio, u brk svim historijskim dokazima i svakom geografskom pojmu, grad Stridon bilo kojemu narodu i zemlji, samo kad ih se time ne bi lišilo časti i slave da su zemljaci velikoga Jeronima.

Ta je literatura ipak zanimiva, jer kada se odbiju neiz-bježive ljudske strasti, što izbiju prečesto između onih stranica, nailazi se i na važne argumentacije u mnogom pogledu; a svakako pak stiče se uvjerenje, da je znatan broj tih pisaca ipak, ako ne proučio, a to prolistao većinu Jeronimovih djela; nekoji i za to, da amo tamo istrgnu po koju rečenicu, kojom bi svoje napadaje zaodjeli u nekakvo znanstveno ruho i zaoštrili ih, dodavši im tobože Svetčev auktoritet. Ipak, gdjekoji između tih pisaca znatno se približiše istini, a možda se je koji i domislio položaju staroga Stridona. ali njihovo nagađanje nije tako razvedeno, da bi nam ga trebalo tek zaglaviti mjerodavnim dokazima, kojim danas raspolažemo. Stoga cijelu argumentaciju moramo iznova poduzeti; ali ćemo ipak prije redom spomenuti pisce, koji su se ovim predmetom bavili; a kod glavnih ćemo navesti, uz mnijenje, i po koji njihov odlomak, što bi čitatelja mogao zanimati, ili koji bi nam mogao u pogledu same stvari dobro doći.

Nastojat ćemo, a nadamo se i uspjeti, da u ovim stranicama pitanje o položaju Stridona privedemo kraju, i to pomoću arheologije, poimence epigrafije, te nerazdružive pratilice historijske i geografske znanosti, l ime namjeravamo odužiti se i patriotskoj dužnosti, koja se ne zaustavlja na vršcima niti Velebita niti Dinarskih gora. Doduše, ni jedan spisatelj nije jošte prenio Stridon preko granica hrvatskih ili slavenskih zemalja, pa kad je to tako, patriotska nam dužnost nalaže, da točno
7

opredijelimo tačku, gdje je Stridon ležao. Uslijed toga, nas se ne može uhvatiti slabost, što se je za puna četiri stoljeća hvatala inače ozbiljnih ljudi, te su mjesto znanstvenih radnja, pitali svoje, suvremenike apologijama za rođenu im zemlju, pa i libellula svakojakim, sve tobože u slavu i čast velikoga Jeronima.

Tečajem ove književne borbe razni su se pisci svrstali u četiri stranke.

U prvom je redu »istarska« stranka, koja je Jeronimov Stridon doznačivala položaju Sdrinje (talijanski Sdrêgna) u Istri. Onda imamo stranku »dalmatinsku«, koja ga je smještala na razna mjesta, od Neretve prema sjeveru, do skrajnog kuta između Velebita i Dinarskih gora. U ovoj stranci našao se ko je kušao da prevali sjevero-istočnu granicu i smjesti Stridon na bosansko zemljište, ali u najbliže susjedstvo Dalmacije. Žalibože taj nije našao sljedbenika, jer se ljudi nijesu obazirali na historijsku činjenicu, da se nije Jeronim morao roditi s ovu stranu Dinare, ako se je rodio na granicama rimske Dalmacije. Nijesu se obazirali na činjenicu, da možda ne ima na svijetu zemlje, koja bi toli često bila premjestila svoje granice, od prvoga početka historijske dobe, do navalnih ratova na Turke, kao što ih je premještala Dalmacija; pa da današnji dalmatinac i rimski dalmatinac ne može se kazati, da Su jedno te isto.

Treću stranku nazvat ćemo »panonskom«, pošto u njoj uz Mađare ima Slovenaca i Banovaca. Čudan je bio doista ovaj savez, ali pojmljiv, kada se uvaži, da su sva tri elementa branila jedno te isto. Panonci su na zemljovidnoj karti utisnuli Stridon u sredinu Međumurja. Mađarima je to bilo pravo, jer sii oni davno već svojatali, a konačno >in politicis« bili prisvojili do god. 1920. Međumurje, dočim je ono »in ecclesiasticis« bilo potčinjeno zagrebačkoj nadbiskupiji. Slovenci su pristajali uz tu stranku, jer su se mogli pohvaliti barem susjedstvom otadžbine Jeronimove. A Banovcima je bilo pak najpra-vije, pošto je Međumurje od pamtivijeka bilo čest Hrvatske kraljevine, pošto Međumurci govore hrvatski i Hrvatima se priznaju, i pošto je s Međumurjem skopčano velikih uspomena iz hrvatske, historije; da drugo ne spominjemo, do li tragični svršetak kneževske loze Zrinsko-Frankopanske.

Konačno pak imamo stranku »neutralaca«, naime pisaca, koji, i ako su se dotakli Stridonskoga pitanja, nijesu se izjavili ni za Istru, ni za Dalmaciju, ni za Panoniju,
8

Ako posmatramo navedene tri »ratujuće« stranke, te uvažimo njihova stanovišta, dolazimo do zaključka, da šu se ipak u nečemu slagale, a da ni same nijesu toga znale, što u ostalom često biva i kod najveće razrožnosti. Tu slogu mi danas nazri-jevamo u tome, što su sve tri smještale Stridon na hrvatsko tlo; premda svaka od njih, ne imajući današnjih rasvjetljenih narodnih pojmova, utvaraše si, da sa Stridonom reklamira zemljište Jeronimovo drugomu narodu. Zaisto, Flavius Blon-dus1), sa potonjom družinom, dosudivajući Stridon Istri, bijaše uvjeren da je osigurao tu slavu talijanskomu narodu. Hrvatski pjesnik Marko Marulić2), Splićanin, ustao je protiv Blonda, da tu slavu otme Italiji, a vindicira narodu, koji živi u Dalmaciji, dočim Nikola Olah3), nadbiskup ostrogonski, ne taji, da zagovarajući Medumurje radi u interesu svoje Hungarije. Danas smo u.tom pogledu na čistu: učen čovjek priznat će, da i Istra i Dalmacija i Medumurje hrvatske su zemlje; da u njima obitava samo jedan narod, hrvatski; a da narod »istarski« i »dalmatinski« samo je bio nesmisao.

Nas, dakle, kako već naglasismo, ne može da se uhvati slabost mal ne svih pisaca, koji su se došle ovim pitanjem bavili. Njihovim mnijenjima možemo doisto biti posve objektivnim sudijom, pošto naš patriotizam, a to je bio u cijeloj ovoj borbi glavnim vodičem i poticalom, nije sužen-u njihove granice, pa se ne može smatrati povrijeđenim, makar kojoj stranci bilo dosuđeno pravo. Ležao Stridon u Istri, Dalmaciji, Među-murju ili pak u Bosni, opet će se samo Hrvatska, a šnjom cijela naša nova Država moći da podiči kao otadžbina velikoga Jeronima, i ako u njegovo doba možda ni predstraže naroda hrvatskoga nijesu znale za Stridon.

Ove se zadaće laćamo tim veselije, što će ovi reci biti prvi, opširniji, koji će u ovom predmetu biti objelodanjeni na hrvatskom jeziku. Naglasivamo opširniji, jer se ne mogu zvati

*) Italia illustrata, sive descriptio XIV regionum Italiae. Basileae 1559. ’) Animadversio in eos qui B. Hieronymum Italum esse contendunt. U Lučićevu djelu De regno Dalmatiae et Chroatiae libri sex. Amstelodami 1666, str. 457.

’) Hungaria et Attila sive de originibus gentis regni Hungariac. Vindobonae 1763. Olaha se općenito ne smatra pročelnikom panonske stranke, nego čuvenoga Μ. 1 n li ο ί f e r a (Annalium ecclesias, regni Hangariat, Romae 1664), koji je izimidrio tobožnje pismo Pape Sil vestra II. ugarskomu kralju Stjepanu (god. 1000.), koje da se čuva u arhivu Trogirske crkve!
9

ovako one kratke vijesti o položaju Stridona, pisane prigodi-mice od polovice prošloga vijeka od god. 1850. po prilici dalje. Literaturu o Stridonu stvorili su, doduše, ponajviše naši domaći ljudi, ali ti su svi pisali ili na latinskom ili pak na talijanskom 'jeziku. To je razlog, s kojeg smo ponukani, da nešto iscrplji-vije složimo’ pregled te literature.

Ovomu se pridodaje još jedan razlog, koji je dao direktnog povoda ovoj opširnijoj raspravi.

Dne 30. rujna ove godine pada XV. stogodišnjica smrti sv. Jeronima.

Glava katoličke crkve, Rim, a šnjiin učenjački svijet, namjerava proslaviti ovu petnaestu stogodišnjicu osobitim načinom.

Da se naime sačuva trajna uspomena ovoga goda, namjerava se objelodaniti Zbornik (Miscellanea Geronimiana) izvornih rasprava o sv. Jeronimu, o njegovu životu i njegovim djelima, koje imaju predstavljati zadnje rezultate, do kojih se je dospjelo u ovom obziru na polju povijesti, patristike, kritike i biblijske egzegeze.

Tmi smo bili pozvani od dotičnoga Povjerenstva, sastavljena u Državnom papinskomu Tajništvu u Rimu, da za ovaj Zbornik napišemo radnju o rodnom mjestu sv. Jeronima, o komu smo predmetu već god. 1898. bili napisali kratku ras-pravicu na njemačkom i talijanskom jeziku, o kojoj će niže biti govora. Promislili smo, da bismo mogli ovu istu sadašnju raspravu, namijenjenu za Zbornik, na francuskom ili talijanskom jeziku, proširiti i udesiti na hrvatskom jeziku za naše općinstvo.

Ali još nas je jedan razlog potakao, da materijal o rodnomu mjestu sv. Jeronima, koji odavna sakupljamo, uredimo i objelodanimo u našoj prilično odmakloj dobi života, a to je osobito štovanje prema ovomu našemu Svecu-domorocu. Prilagođujući Jeronimove riječi o Fabioli, pisane Oceanu: „Hoc Ubi, Fabiola, ingenii mei senile munus dedi“ '), posvećujemo ovu raspravu Dalmaciji, sretni, ako budemo konačno dokazali, da je Jeronim naš Dalmatinac, rodom iz rimske Dalmacije, u sadašnjoj BoSni, i baš na granici sadašnje Bosne i Dalmacije: „Hoc tibi, Dalmatia, ingenii mei senile munus dedi.“

9 Epistola LXXVH (f) ad Oceanum de morte Fabiolae. Ed. Migne, I. Tom. p. 698.
10

Završnjući ovaj Uvod uslobodujemo sc nešto da pri-injetinio.

Danas, samo sužena, ili govoreći historijski, samo bivša »mletačka« Dalmacija slavi Jeronima kao svoga osobitoga pokrovitelja. Da li se to slaže s historijom geografije, smatramo suvišnim raspravljati, jer se znade, da je današnja Dalmacija samo čest rimske, Jeronimove Dalmacije. Stoga, dao Bog, te uslijed ovih redaka nadležni faktori popravili taj nedostatak u smislu, da štovanje Jeronimovo bude protegnuto na sve zemlje negdašnje Dalmacije, ili, bilo bi najbolje, na sve hrvatske zemlje, dapače na sve jugoslavenske zemlje, na cijelu našu novu Državu; neka Jeronim doista bude slavljen kao »hrvatska dika«, kako je hrvatski pjesnik i crkveni dostojanstvenik otrag skoro 300 godina pjevao:

»Tač hrvatska dika, Jerolim slavljeni, Pokornih prilika, stvori sc blaženi.«*)

I. Stridon u povijesti.

St riđ on imao je biti omanji, provincijalni, utvrđeni grad — oppidum — 2). Ako se izuzmu Jeronimova djela, u staroj literaturi o njemu ne ima spomena. Na starim geografskim kartama također nije uvršteno ime Stridona, a Sidrona, koju nekoji pisci držaše da je pogrješna lekcija Stridona, nije sasvim isključeno, da je identična sa Stridonom. Nego, tim pitanjem bavit ćemo se kasnije; dočim sada želimo upoznati čitatelje, u koliko je to moguće, sa odnošajima grada, komu je u dio pala sreća, da bude Jeronimovom otačbinom.

Da se ne bude u Stridonu rodio naš veliki Svetac, sudbina toga grada bila bi izjednačena s onom mnogih gradova rimske Dalmacije, kojima je do nas tek ime dospjelo. Pogotovo pak o njegovu položaju ne bi danas ni ko raspravljao, jerbo sc ne bi niti znalo, da je nekoć bilfežio granicu između

*) Marnavić Tom ko Biskup, Život Magdalene od Knezov Žirova itd., Zadar 18ó3 str. 54.. ·

J) Oppidum jc bio utvrđeni grad većega ili manjega opsega. Sravni Porcellini Lexicon s. v. — Salona (Solin) prije nego li jc postala rimskom kolonijom okolo 43—27 pr. Kr. bila je god. 59. pr. Kr. oppidum civium romano rum. Sr. Caesar de bello civ. Ili, 9: „Salona est autem oppidum et loci natura et colle munitumSr. Hirtius bell. Alex. 43; C. I. L. 111. str. 304.
11

Dalmacije i Panonije. Da li, Jeronimove riječi, u Popisu crkvenih pisaca, gdje o samomu sebi veli: „Hieronymus natus patre Eusebio, oppido Stridonis, quod a Gothis eversum Dalmatiae quondam Pannoniaeque confinium fuit,“1) uzvitlaše silnu prašinu između učenih ljudi još u prvoj polovici XV. vijeka i ta književna borba, uz veće ili manje stanke, uz veću ili manju napetost, nije bila do u zadnje doba prestala. Na to poprište salazimo ovim i mi, ali samo pomiriteljnom svrhom, jer se nadamo, da će prijepor biti sretno riješen.

Stridon — oppidum — ako i ne bijaše velik grad, pošto bismo ga i inače u povijesti susretali, to ipak valja da je bio u povoljnim trgovačkim odnošajima. U njemu valja da su se križale državne ceste, pa je promet bio dosta živ. Bez trgovine i prometa, pa i ne bilo to u velikom opsegu, ne bismo si mogli protumačiti, kako je taj grad mogao da bude imućan, kako li je u njemu moglo biti, po Jeronimovu svjedočanstvu, općega blagostanja, dapače luksurijoznoga življenja. Kao što danas, tako i uvijek, uvjeti blagostanja su ili vanredna plodnost tla, ili pak živahan promet i trgovina. „In mea patria,“ veli Jeronim, „rusticitatis vernacula, Deus venter est, et in diem vivitur, et sanctior est ille, qui ditior est.“* 2) Pored ovako jasna svjedočanstva ne može se poreći Stridoncima prilično blagostanje; ali, žalibože, ob ostalim njihovim društvenim odnošajima nije nam ništa poznato.

Što se tiče crkvenih odnošaja Stridona, učeni su se ljudi također mnogo prepirali; dapače malne svi koji su uopće o Stri-donu pisali, dotakli su se i toga pitanja. Za nas to nije u ovoj raspravi glavno pitanje i mi ćemo ga se dotaknuti samo u toliko, u koliko namokvir poduzete zadaće dozvoljava. U aktima Nicejskoga Sabora3), gdje su popisana imena većine biskupa što su tomu Saboru učestvovali, nalazi se u nekojim latinskim katalozima Domnus Stridonensis, mjesto Domnus Panno- .

*) Hieronymi de viris inlustribus liber ex recensione C. Hcrdingii. Lipsiae 1879, str. 65. Codex Bambergensis XI. v., iza Hieronymus nosi presbyter. Cfr. Opera S. Hieronymi Ed. Migne. Tom. II. p. 756.

’) Epistola VH (i\ad Chromatium lovinum et Eusebium. Ed. Migne. Tom. I. p. 340; G rii tzmacher, Hieronymus, Eine biographische Studie, Leipzig 1901, I. Hälfte p. 109.

3) Parlati, Illyr. Sacr. VII. str. 518. Sr. Patrum Nicaenorum nomina latine, graece, coptice, syriace, arabice, armeniace ed. H. Geizer, H. Hi I-genfeld und O, Çuntz, Leipzig 1898, str. LX1V.
12

nìensis. Na temelju ove netočne, ali veoma stare vijesti, mnogi su pristaše dalmatinske stranke zagovarali i zaključivali, da je ovaj Domnus mogao biti jedino iz otačbine sv. Jeronima, pošto ne znamo, da bi gdje drugdje opstojao koji drugi Stridon, još manje pak koji bi bio i biskupskom rezidencijom. Protivnici ovoga mnijenja, a to je cijela istarska stranka, uz nekoje članove dalmatinske, primjetiše da u malenome gradiću, koji sam Jeronim »oppidum« zove, nije mogla opstojati biskupska stolica i da Jeronim ne bi bio propustio, da nam u svojim spisima to spomene, pošto za njega, crkovnjaka, to ne bijaše činjenica bez svake vrijednosti. Stoga nekoji vele, mogao je opstojati koji drugi Stridon, koji je bio ujedno i biskupskom stolicom, pače našao se je i jedan Dalmatinac 9, koji je branio, da je taj drugi Stridon doista ležao u Panoniji te da ga se ne smije pomiješati sa Stridonom dalmatinskim, otadžbinom sv.Jeronima, koji nije bio nikad biskupska stolica, a bio je za doba Jeronimovo administrirali od Lupicina »sacerdos«. 1 one riječi, u kojima Jeronim imenuje ovoga svećenika2) i proti se njemu nemilo obara, zvavši ga napokon- »svakomu loncu zaklopcem«, a usput oštro žigoše surovost i. neotesanost svojih sugrađana, dale su povoda učenjacima jedne i druge stranke, da u onoj riječi »sacerdos« vide jedni prostoga svećenika, dušobrižnika Stridona, drugi biskupa. I zbilja u starokršćanskoj literaturi rabi se »sacerdos« izmjenično za jednu i drugu prosto svećeničku, a i biskupsku čast3). 1 sam Jeronim zove papu rimskoga prosto »sacerdos«4). Nego u ovomu istomu pismu Jeronim zove biskupa Akvileje Valeriana »papa«, a Lupicina »sacerdos«. Da

Cicca relli Andrea, Dissertazione sopfti la patria del Massimo Dottore della Chiesa Cattolica S. Girolamo Dalmata Stridonensc od str. 66 do 91 uklj. u Opuscoli risguardanti la storia desìi uomini illustri di Spalato c di parecchi altri dalmati. Ragusa 1811, str. 79 si.

-) Epistola VÌI (i) ad Chromatium, lovianum eTHùsebium. Ed. Aligne. Toni I. p. 340.

3) Sr. K r a u s, Realencycl. d. christl. Altertümer s. v. presbyter, sacerdos, episcopus.

<) Contra Ruff imun 1.32. Ed. Aligne. li. Tom. str. 444. »Neque eniin ambimus sacerdotium qui latemus in cellulis: nec humilitate damnata, episcopatum auro redimere festinamus.« A na drugom mjestu naziva »sacerdos« i samoga Papu: »Quid de Papa Anastasio, de quo nulli, ut ais, veruni v;detur, ut tantae Urbis sacerdos, vel innocenti tibi iniiiriaiii facere potuerit* vel absenti?« Contra Raffinimi III, 17, Ed, Aligne 11. p. 491.
13

je Lupicinus bio biskup, sva je prilika, da bi Jeronim i njega bio nazivao »papa«. Ova bi okolnost govorila proti tomu, da je Stridon bio biskupska stolica1).

Da se je pak u gornjoj citaciji „Domnus Stridonensis“ za rano doba uvukla pogrješka, dosta je napomenuti, da se u jednom katalogu popisa biskupa na Nicejskom Saboru čita mjesto Domnus Pannoniae ili Domnus Pannoniensis, Domnus metropolitanus, a to je Sirmiensis, jer je Sirmium bio metropola Pannoniae inferioris. Da je ovo ovako proizlazi još jasnije iz druge okolnosti. Sv. Anastazij2), među biskupima, koji su pre-varom Euzebijanaca, pristajali uz stranku Arijevaca, a koji su od cara'Constantina, iza zaključena Sabora, bili prognani u progonstvo, imenuje Domnus Sirmii. I ovim je stvar jasna, da je ovaj Domnus, ili Domnio na Nicejskom Saboru bio Sirmiensis, a ne Stridonensiss).

Koje su godine varvari porušili Stridon mora se tek nagađati. Za to imademo podataka u Jeronimovim spisima, koji se dadu upotpuniti vijestin^ rimskih pisaca, osobito Amijana Marcelina. Jeronim nabraja razne varvarske narode, koji su u zadnjoj četvrti četvrtoga stoljeća upadali i pustošili zemlje rimskoga carstva od Dunava do Grčke. »Viginti et eo amplius sunt anni,« piše god. 396. Svetac, »quod inter Constantinopolim et Alpes lulias quotidie Romanus sanguis effunditur. Scythiam, Thraciam, Macedoniam, Dardaniam, Daciam, Thessaliam, Achaiam, Epiros, Dalmatiam, cunctasque Pannonias, Gothus, Sarmata, Quadus, Alanus, Hunni, Wandali, Marcomanni vastant, trahunt, rapiunt«.... »ubique luctus ubique gemitus et plurima mortis imago. Romanus orbis ruit et tamen cervix nostra

4) Zockler C., Hieronymus. Sein Leben und Wirked. Gotha 1865, 8t5. 20. Grützmacher Dr. G., Hieronymus. Eine biographische Studie zur alten. Kirchengeschichte. Leipzig 1901 I. sv. str. 106.

H In Epist. ad Sollt. Toni. I. parsi. Ed. Ma u r ί n a*e ; Historia Arian. 5; Parlati nav. dj. str. 518.

3) Dr. Ze ili er u djelu: Les origines chrétiennes dans les provinces danubiennes de l’empire romain, Paris 1918, str. 144 tumači ovako ovu pogrješku. U katalozima latinskim biskupa Nicejskih pred Domnus stoji Budius Stobiensis, biskup u Stobi u Macedoniji. Nekoji su rukopisi izobli-čili ime grada Stobi u Stribon(ensis) ili Stripon(ensis). Sr. H. Gelzer et H. Hilgenfeld et Cuntz, Patrum Nicaenorum nomina str. 56 Op. Nije se ovomu čuditi kada na str. 57 si. čita se Budius Struborum pod rubrikom Dalmatiae.
14

erecta non flectitur.«1) Ako se od godine, kada je ovo pisano, dakle od 396, odbije dvadeset, što se u početku navedenoga odlomka spominje, dobijemo god. 376. Nego, obzirom na onaj »amplius«, taj broj možemo sniziti i kazati, da su provale tih naroda počele oko god. 370., dakle zadnjih godina vladavine cara Valentinijana 1. (umro 375). To se slaže s historijskom činjenicom, da je Valentinijan umro pošto mu je pukla žila u prsima, kada se je rasrdio na poslanstvo divljih Quada, koje bijaše došlo da isprosi oproštenje i mir, poslije nego su oni opustošili Panoniju i uništili dvije rimske legije. Taj pokret razvijao se poslije 370. godine u sve to jačem opsegu te historije bilježe sveopću navalu na obranbenu liniju Dunava, netom je car Valens ostao sam na prijestolju, loj velikoj pustošećoj seobi varvara bijaše uzrokom napredovanje divljih Huna od Volge prema Donu i Prutu. U toj bujici Goti bijahu najjači te se sa svojim saveznicima neprestano tiskahu dalje na Balkanu. S njima dođoše Rimljani do strašne bitke kod Adrijanopola, u kojoj je izgubio život i sam car Valent (na 9. kolovoza g. 378a). Bitka kod Adrijanopola bi prozvana »funus Illyrici« 8)· G. 395. Goti prodriješe do granice Dalmacije* 2 3 4). Kakvo je razaranje nastalo iza toga na Balkanu, opisuje također Jeronim vijestima iz god. 392., gdje jadikuje nad sudbinom svoga kraja: »Hoc qui non credit accidisse populo Israel cernat Illyricum, cernat Thraciam, Macedoniam atque Pannonias.«5 *) A god. 396, spominje i svoju otačbinu kao već sasvim opustošenu od varvara

1) Epist. LX (b) ad Heliodorum. Epitaphium Nepotiani. Ed. Mig ne. 'I oni. 1, str. 600. 16.

2) Cfr. Ammiani Marcel lin i, Rerum gestar. libri (ed. Ciardi-li ause n) vol. II. XXXI. 13. 14. Avellana (Collectio) S. 186 — Corp. script, eccl. Lat. XXXV; Libanios (or. XXIV, 15) imenuje uopće 25 naroda (ζθ-νη) žrtvom Gota. Sr. R. Egger, Die Zerstörung Pettaus durch die Goten u Jahreshefte, des Österr. Arch. Instit. B. XVIII (1915) II. Heft, Beiblatt p. 257. (1. Strakosčh-Grassmann, Geschichte d. Deutschen in Österreich-Ungarn I. p. 128. — Goyau, Chronologie de l'empire romain s. a. p. 558; Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt. Berlin 1913. V. Bd. S. 118 ss.

3) Pacatus, Panegyr. Theodosii Aug. 319.

4) .... „Geticis Europa catervis Ludibrio praedaeque datur frondentis ad usque Dalmatiae fines.“ Claudianus, In Ritfinum 11.37 u Mon. Germ. Hist. Anet. Ani. Tom. X. str. 35.

5) Commentarii in Oscam Prophetam li b. I. cap. IV. vers. 3. Ed.

Μ i g n e I oni. IV. p 888.
15

te ju dapače navodi kano klasična svjedoka toga sveopćega rasula. »Iram quippe Domini etiam bruta sentiunt animalia: et vastatis urbibus, hommibusque interfectis, et raritatem quoque bestiarum fieri et volatilium pisciumque, testis Illyricum est, testis Thracia, testis, in quo ortus sum, solum, ubi praeter coelum, et terram, et crescentes vepres, et condensa sylvarum cuncta perierunt«1)· Ovim doduše još ne znamo godinu, kada je Stridon nastradao, ali ipak znamo, da je to slijedilo svakako prije god. 392. kada je Jeronim pisao. Nego, ako uzmemo u obzir okolnost, da je od najgroznijih opustošenja na Balkanu bilo ono, što je slijedilo odmah iza bitke s Gotima'kod Adri-janopola, u kolovozu god. 378., kada je, kako rekosmo, zaglavio car Valens; ako se sjetimo već navedenih Jeronimovih riječi, da je Stridon bio upravo »a Gothis eversum*; te ako k tomu uvažimo svjedočanstvo suvremenika Amijana Marcelina2), koji veli, da Goti iza onoga pokolja rimske vojske »...exinde digressi sunt effusorie per arctoas prouincias, quas peragrauere licenter ad usque radices Alpium luliarum, quas Venetas appellabat antiquitas«, onda možemo velikom vjerojatnošću ustanoviti, da je Stridon također nastradao poslije Adrijanopolske bitke, dakle pod konac god. 378. ili 379. Može se primjetiti, da su Goti mogli razoriti taj grad i poslije te dobe, a ipak prije god. 392; ali na to odvraćamo, da nam historije nijesu zabilježile, da je taj narod i poslije onako bijesnio po ovim provincijama, pa do boljega dokaza ovlašteni smo držati za najvjerojatnije, da je Stridon bio uništen ili koncem 378. ili početkom 379. godine. Sva je prilika, da je ove godine bila razorena i Siscia (Sisak) u Panoniji i da je odmah iza ove godine bilo odavle preneseno tijelo sv. Kvirina mučenika u Rim3).

1) Commentarium in Sophoniam Proph. lib. I. vers. 2—3. F.d. Migne. Tom. IV. pag. 1405.

a) Ammiani Marcelli ni, Rerum gestarum libri, ree. V. Gardb hausen. Vol. II. XXXI, 16, 7. Lipsiae, Teubner 1875. — Cfr. 8Ira kosch-Grassmann, Geschichte d. Deutschen in Österr.-Ung. pag. 129. — Jordanis Getica § 140; Pacatus Paneg. Theodosio dictus c. 32; Ratsch, Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 1902 (XIV) str. 419. — Jung, Römer und Romanen in den Donauländern. 2. Aufl. Innsbruck 1887 p. 181.

a) Nuovo Ballettino di archeologia cristiana XXII (1916) fase. 1—2 p. 46 ss.
16

Još imamo u djelima samoga Jeronima po koju sitnu vijest ili o pokrajini Dalmaciji ili o njegovu rodnomu mjestu, koje je vrijedno ovdje navesti. Nego moramo odmah napomenuti, da mti iz njegovih rijeci, niti iz onih koji su u otpisivanju na njegova dotična pisma njemu odgovarali, ne može se izvesti ništa direktna ni konkretna o položaju njegova rodnoga mjesta Stri-doiia, nego da je bio prilično dobro stojeći-gradić1).

U pismu prijatelju, a kasnije žestokomu njegovu neprijatelju Ruiimi* i 2 3 *) god. 399. Jeronim spominje brata Paulinijana i svoj zavičaj ovim riječima: »Frater meus Paulin i an us necdum de patria reversus est, et puto, quod eum Aquileae apud Papam Chro-matium videris.« Indirektno dalo bi se ipak iz ovih riječi zaključiti, da je njegova »patria« bila nešto podalje od grada Aqiiileia (Oglaj), a što može biti kao dokaz proti onim, koji, kako ćemo niže viditi, traže Jeronimovo rodno mjesto negdje među Aquilejom i Emonom (Ljubljana).

U pismu pisanu iz Antiokije god. 374. prijatelju Juhjanu5), đakonu u Aqiiileji, imenuje prosto svoju »patria« i ništa drugo. Dapače, ne znam, kaže, ne samo što se u njoj radi, nego uopće da li ona i opstoji, dočim. kako gore je viđeno, bila je još ove godine na nogama. U ovom pismu preporučava prijatelju Juli-janu svoju sestru jedinicu — kojoj niti ne navada imena — a koja je bila skliznula sa staze kršćanskoga života, ali se opet povratila na ćudoredno življenje: »Sororem meam, filiam in Christo tuam, gaudeo, te primum nuntiante, in eo permanere, quod coeperat. Hic enim ubi nunc sumus non solum quid agatur in patria, sed an ipsa patria perstet ignoro.«*) A god. 375. u pismu odličnim prijateljima Kromaciju, Jovinu i Euzebiju govori opširnije o svojoj sestri i preporrà ju njima: »Soror mea, Sancti luliani in Christo fructus est. Hic plantavit, vos rigate. Dominus incrementum dabit. Hanc mihi lesus pro eo vulnere, quod diabolus inflixerat praestitit, vivam reddendo

') Začudno je da sv. Jeronim nije bio u »kakvu odnošaju, barem ga nikada ne spominje, sa biskupom Solinskim Esycliijem. koji življaše u njegovo doba (g. 406.—420.), bijaše poznat u tadašnjemu kršćanskomu svijetu

i bio je u dopisivanju sa sv. Angustinoli! (sr. Kronotaksa sohu, biskupa str. 20).

") Epist. ad Ruf]muni LXXXI (a). Ed. Migne lom. I. pag. 735.

3) Epist, VII (d) ad Iiilianuni Aqiiilciac diaconum. Ed. M igne Temi. 1. p. 338.

9 Epistola VII (i) ad Chromafium Jovùium et Eusebium. Ed. Miglio

l om. I. p. 340.
17

pro mortua. Huic ergo, ut ait gentilis Poeta (Virgil. 1, 4 Aeneid.) omnia etiam tuta timeo. Scitis ipsi lubricum adolescentis iter, in quo et ego lapsus sum, et vos non sine timore transitis. Hoc illa nunc maxime Ingrediens, omnium est fulcienda praeceptis, omnium est sustentanda solatiis, id est, crebris vestrae sanctitudinis epistolis roboranda. Et quia caritas omnia sustinet, obsecro ut etiam a Papa Valeriano (biskup Aquileje) ad eam confortandam litteras exigatis. Nostis puellarum animos his rebus plerumque solidari, si se intelligant curae esse maioribus.« A za ovim se obara na svoj zavičaj onim gore navedenim riječima: »u mojoj domovini, sijelu divljastva, surovosti, trbuh je Bog a živi se od dana na dan, a svetiji je onaj koji je bogatiji.«

Već je bilo njegovo rodno mjesto god. 373.—9. porušeno od Gota, kako vidjesmo, kada god. 397. piše Painakiju1), da se je istrošio u gradnjama samostana u Palestini te da je poslao brata Paulinijana, tada već svećenika, u rodno mjesto, da proda ono očeve ostavštine, što je bilo preostalo od ruku var-vara, da tim može graditi samostane u Palestini: »Onde quia pene nobis illud de Evangelio contigit, ut futurae turris non antea supputaremus expensas (Luc. 14); compulsi sumus fratrem Paulinianum ad patriam mittere, ut semirutas villulas, quae barbarorum effugerunt manus et parentum communium census venderet, ne coeptum ministerium deserentes, risum maledicis et aemulis praebeamus.«

Ovaj muk Jeroiiimov, da imenuje svoje rodno mjesto, one oštre riječi o njemu, uzeta stvar sa psihološkog gledišta ima bezdvojbeno svoje značenje. Da Jeronim u djelu de viris itila-stribus, pisanu god. 392., ne bude bio donekle prisiljen imenovati Stridon — jer je malne svakomu crkvenomu piscu označio, gdje se rodio, gdje radio, pa je morao i o sebi to reći — ne bi ga valjda bio niti imenovao. J Jeronimu se je, po svoj prilici. dogodilo ono, što i mnogim drugima: nemo propheta in patria2). Uz to obiteljski i rodbinski odnošaji, život sestrin,

9 Epìst. LXVI (b) ad Pammachium. Ed. Misne Tom. I. p. 647.

a) Jeronim je osjećao, iza kako je postao monahom, da mu ne bi bilo moguće živiti u svojem rodnom mjestu, prema onomu savjetu, što je u ovomu obziru dao monahu Heliodoru (Ep. XIV c) Ed. Migne 'lom. I. str. 351), da naime monah ne može živiti savršen u svojoj domovini: »nemo propheta in patria sua honorem habet....Sed ubi honor non est, ibi con-2
18

nesporazumljenje sa tetkom Kastorinom1) i drugi nama nepoznati razlozi, morali su uplivati na Jeronimovu osjetljivost, da je, da se tako reče, zamrzio na svoje rodno mjesto. A nije se ovo samomu Jeronimu zbilo, nego to znamo i o drugim znamenitim ljudima u povijesti. Kada ga je pak morao imenovati god. 392. u djelu de viris inlustribus i kada je već bilo dvadeset godina prije porušeno, tako da je na njemu bilo zaraslo i drače i kov i! je, tada morao je naći osobiti način, osobiti izraz, da mu kaže položaj, da potomcima bude to jasno. 1 našao je shodne riječi, da su ga mogli razumjeti njegovi suvremenici i potomci i ako to nama, dalekim od te dobe, stvara poteškoća, ali ipak ne lakih, da pomoću povijesti, ne možemo to razjasniti.

Još nam je napomenuti, u nizu ovih razmatranja, da je Jeronim imenovao dvakrat otoke Dalmacije, a jednom i njezin glavni grad.

Okolo god. 396. piše Heliodoru* 1 2), koga tješi zbog smrti sinovca mu svećenika Nepocijana: »cumque arderei quotidie aut ad Egypti monasteria peregre aut Mesopotamiae invisere choros; vel certe insularum Dalmatiae, quae Altino tantum freto distant, solitudines occupare: avunculum ponteficem deserere non audebat.« A po prilici u isto doba, okolo god. 405. u pismu na Julijana3), bogata čovjeka, koga, iza smrti u’ malo dana dviju kćeri i žene mu, potiče na savršeniji život, imenuje otoke dalmatinske: »Extrais monasteria et multus a te per insulas Dalmatiae sanctorum numerus sustentatur. Sed melius faceres, si et ipse sanctus inter sanctos viveres.«

1 ako amo ne spadaju ona mjesta u djelima Jeronima, u kojima ili on, ili drugi u pismu njemu, imenuju mimogred Dalmaciju, ipak ćemo to, za popunjenje, ovdje navesti. U pismu

temptus, ibi frequens ini uria : ubi autern iniuria: ibi indignatio: ubi indignatio, ibi quics nulla, ubi quies non est, ibi mens a proposito saepe deducitur.... Ex hac supputatione summa illa nascitur, Monachum in patria sua perfectum esse non posse « Ali ako ovo opravdava njegov bijeg iz domovine, neopravdava njegov muk, gdje je ova bila, kada mu se toliko puta tréfila prigoda, da o njoj govor,. Ovomu ima biti drugi razlog.

1) Epist. ad Castorinam materteram XIII (b). Ed. M igne Tom. i p. 346.

2) Epist. ad Heliodorum. Epitaphium Nepotiani. Ed. M igne Tom. 1 p. 594, 10.

·) Epist. CX VIII (f) ad hiliamun. Ed. M i g u e Tom. I. p. 905.
19

sv. Angustimi 9, god. 403. Jeronim piše, da neko pismo Augusti-novo nije bilo našasto ni u Rimu, ni u Italiji, nego in insula Adriae. Ni ono mjesto u pismu Galaćanima '), gdje Jeronim direktno spominje, da su Dalmatinci okrutni, ne znači uopće za našu tezu ništa. Na ovom mjestu on navada ono, što rimski pisci o karakteru raznih naroda govore,-pa kaže što i o Dalmatincima kažu >....vel ob id quod unaquaeque provincia suas habet proprietates. Cretenses semper mendaces, malas bestias, ventres pigros, vere ab Epimenide poeta dictos, Apostolus comprobat (Epist. ad 'l it. 1,12). Vanos Mauros et feroces Dalmatas. Latinus pulsat historicus. Timidos Phrygas, omnes poetae lacerant.« Valjda se ovdje ovo feroces Dalmatas odnaša na one Ciceronove riječi o Dalmatima, pisane oko god. 45. „Dalmatis dii male faciant, quia tibi molesti sunt“ *'). Ovdje nećemo navesti ona druga mjesta, gdje se spominju ili Dalmacija ili dalmatinski otoci, a koja će kasnije služiti kao direktni dokazi, da je on rodom Dalmatinac. ·

Na samomu jednom mjestu sv. Jeronim imenuje glavni grad svoje pokrajine Dalmacije i to u životu sv. Hilarijona opata. U ovomu spominje, da je on odveo zmaja boas u Dalmaciju: »Duxit itaque cum ad Epidaurum Dalmatiae oppidum, ubi« itd. A malo niže: »Mirabatur omnis civitas et magnitudo signi Salonis quoque percrebuerat.« ♦·)

Iz navoda, koji slijedi, ne da se sigurno ništa izvesti direktna za zavičaj Jeronimov, ali je interesantno navesti, da se vidi, kako on o čovjeku Panoncu govori, koji na kopnu, daleko od mora živi.

Oko god. 392.—7. djakon Heraklij bijaše domo Jeronimu u Palestinu pismo prijatelja mu Kastracija Panonca. Jeronim po istomu djakorru odgovori Kastraciju, a istodobno piša biskupu imenom Amabilis, valjda u Panoniji. Kastrucij bijaše slijep, ali uzprkos tomu, bijaše zaželio posjetiti Jeronima u Bedemu. Pismo Jeronima Kastraciju počimlje ovako: »Sanctus filius meus Heraclius diaconus mihi retulit, quod cupiditate nostri Cissam usque venisses: et homo Pannonius, id est terrenum animal, non timueris Adriatici maris aestus et Aegei atque

') Epist. CV ad Augustinum. Ed. Μ izne Tom. I. p. 835.

!) Commentarii in Epist. ad Galatas 1, ìli. Ed. Μ igne Tom. V. str. 372.

3) Cic. 5, Eam. 11.

4) Vita S. Hilaiionis eremitae. Ed. Migne Tom. Π, p. 50—51.

2
20

Joriii subire discrimina.« ’) Jeronim govori ovdje o Kastruciju, koga zove terrenum animal t. j. kopnenom životinjom, čovjek, koji žive na kopnu, podalje od morske obale. Jer Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima, po nama na Grahovu polju u Bosni, kako ćemo niže viditi, ne bijaše daleko od mora, nego kojih 71’50 milia passuum po rimskoj cesti, ili J00 km, koja je od Salonae, preko Klisa, Muca (Andetrium), Kninskoga Polja hodi la do Graba na tromeđu medu Hrvatskom, Bosnom i Dalmacijom, gdje se nalazio Stridon’) Pitamo mi ovdje, bili bio Jeronim rabio ovaj izraz o Pali one u Kastraciju, da on sam bude bio Panonac?

Nego vidimo, da li se što dade izvesti o rodnom mjestu sv. Jeronima iz njegovih riječi o obiteljskim mu okolnostima, o njegovu odgoju, o njegovoj narodnosti itd.

Ime oca mu bijaše Eusebius, irne majke i sestre nigdje ne spominje, brat mu se zvaše Paulinianus, a jedna tetka Ca-storina. To je sve što znamo.

Da se je Jeronim rodio od kršćanskih, dapače katoličkih roditelja, to sam kaže: »quanto magis ego Christianus, de parentibus Christianis natus, et vexillum crucis in mea fronte portans.«3) Na drugom mjestu govoreći o sebi i o bratu Pauli-nijanu kaže: »Nos.... ab ipsis, ut ita dicam incunabulis Catholico sumus lacte nutriti.«4)

Da je bio od imućne obitelji, dokazom je najprije prispodoba u pismu Rutinu sa imućnim prijateljem Bonosom: »Scis ipse.... ut ego et ille (Bonosus) pariter a tenera infantia ad florentem usque adoleverimus aetatem, ut iidem nos nutricum sinus, iidem amplexus foverint baiulorum.«5) A na drugom mjestu: »Ecce puer (Bonosus) honestis saeculi nobiscum artibus institutus, cui opes affatim, dignitas apprime inter aequales erat, contempta «matre, sororibus et carissimo sibi germano, insulam pelago circumsonante naufragam, cui asperae cautes et nuda saxa et solitudo terrori est, quasi quidam novus paradisi colonus insedit.«6) Isto proizlazi i iz pisma Eustohiji, pisana god. 384.

’) Epist. LXVIII ad Costruitimi. Ed. Aligne Tom. I. p. 651. — Acta SS. mensis Sept, dies 30. p. 532.

’) Bauer, Zum dal mai is ch-panno u iseli en Krieg (u A rchäolog.- epigr. Mitteilungen aus Österr.-Ung. XVIII [1894] p. 138).

’) Praefatio in librum Job. Ed. Aligne Toni. VII p. 1142.

*) Epist. LXXXII (g) ad Theophilum. Ed. Aligne loin. I. p. 737.

·) Epist. IIJ (j) ad K ufi nu m. Ed. Aligne Tom. I. p. 433.

·) Epist. III (j) ad pu fin um. Ed. Aligne Tom. I p. 433.
21

»Cum ante annos plurimos domo, parentibus, sorore, cognatis, et quod his difficilius est, consuetudine lautioris cibi, propter coelorum me regna castrassem, et Hierosolimam militaturus pergerem, bibliotheca, quam mihi Romae summo studio confeceram, carere omnino non poteram«r). I okolnosti njegova prvoga odgoja za to govore, da je kao dijete trkao po sobicama robova, imao zsvoga učitelja, koga po onoj Horacijevoj zove Orbilium, deklamirao pred retorom raspravice u nekoj pozi, već od djetinjstva mučio se u izučavanju latinskoga jezika: »Quis nostrum non meminit infantiae suae .... memini me puerum cursitasse per cellulas servorum, diem feriatum duxisse lusibus et ad Orbilium saevientem de aviae sinu tractum esse captivum.. .«, a dalje: »saepe mihi videor in somnis comatulus, et sumpta toga, ante rhetorem controversiolam declamare .... Et in latino (sermone) pene ab ipsis incunabulis inter grammaticos et rhetores et philosophos detriti sumus« * 2). Materijalno blagostanje obitelji mu proizlazi i iz dugoga boravka u Rimu na svakojakim naucima, kasnije iz čestoga putovanja po svim mal ne stranama rimskoga carstva, zašto se je htjelo dosta novaca itd.

I iz pisma sv. Jeronima o narodnosti, kojoj je pripadao, dade se ipak zaključiti, da je njegovo rodno mjesto bilo negdje u Dalmaciji ili u Panoniji. Naravski, da se o narodnosti u modernom smislu riječi, nemože nipošto za njegova doba govoriti. Jeronim se je osjećao Rimljaninom, i kakvim Rimljaninom! Dosta je čitati, kako on uzdiše nad rasulom društvenoga poretka staroga Rima, ovoga gospodara svijeta, nad njegovom propasti, a da se vidi, kako je on osjećao u ovom obziru3 *). Latinski jezik bio mu je domaći i kulturni jezik, a koji da nauči, stalo ga je mnogo muke, kako sam kaže. Latinski jezik on zove „nostra lìngua" *), „sermo patrius"5 6), sermo domesticus",

1) Epìst. XXII (c) ad Eustochium Paulae filiam. Ed. Aligne Tom. I. 30 p. 415.

2) Lib. I. contra Pufinum. Acta SS. mensis Sept. 30 dies p. 432 ss.

3) Comment, in Ezechielem lib. I. Ed. Migne Tom. IV. str. 15 ss.

Epist. III. contra Ruf intim 15. Ed. Migne vol. II. str. 490: »epi-

stolas,... in aedificationem Ecclesiae legendas nostrae linguae hominibus dedi.«

6) Epist. 107 ad Laetam. Ed. Migne vol. I. str. 875: »sequatur statim latina eruditio; quae si non ab initio os tenerum composuerit, in peregrinum sonum lingua corrumpitur et externis vitiis sermo patrius sordidatur.« Sr,
22

a ilirski „gentilis barbarusque sermo* '). Ali uprav one riječi, kojom je mukom on morao naučiti jezik latinski od djetinjstva,· od koljevke, dokazom su, da se je u njegovoj kući, barem od služinčadi. od robova, govorilo još i drugim jezikom, a to ilirskim. A ob ovom drugom jeziku on kaže da se govori u Dalmaciji i Panoniji·2). Dakle negdje na granicama ovih dviju pokrajina u kojim se je ovaj jezik govorio, bilo je njegovo rodno mjesto. I ove bi izreke isključile sasvim Istru, kao zavičaj sv. Jeronima. 0 mnijenju nekojih pisaca3), da bi Jeronim bio porijekla slavenskoga, stoga što je rabio u jednom pismu onu izreku »biti zaklopac svakomu loncu«4), koja je izreka običajni proverbi] narodni, ne zaslužuje govoriti. Ovaj se p<o-verbij ne rabi samo kod Slavena, nego i kod mnogih ostalih narodnosti, a sva je prilika, da je bio u običaju i kod starih Ilira, u zemlji kojih je sv. Jeronim bio roden, a po svoj prilici i poznavao ovaj jezik, koji su u očevoj mu kući barem robovi govorili, kako rečeno.

Naveli smo navlas gore one činjenice o vjeri, u kojoj se bijaše rodio Jeronim i o njegovu odgoju prvih godina djetinjstva, da iz njih izvadimo jednu posljedicu za našu tezu.

Jeronim se je rodio god. 330. od kršćanskih, i kako on naglasi va od katoličkih roditelja. Ako su mu roditelji rođeni već kao kršćani, to ide barem u prve godine IV. vijeka. Ako su pokršteni, tada opet i to ide u prve decenije istoga vijeka. Dakle ove godine. 330., a naravski još prije, kršćanstvo ne samo da je bilo uvedeno, nego je bilo i čvrsti kor je n uhvatilo u Str i don u. God. 375. mi nalazimo u njemu crkvu organiziranu, a na čelu joj svećenika, dušobrižnika Lupicina.

Ako uzmemo, da je Stridon ležao u unutrašnjosti rimske Dalmacije, na pr. kako neki hoće u Strigovu, na sadašnjoj

Skok Dr. P., Studije iz ilirske toponomastike str. 117 u Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XXIX (1917).

1) Comment, in Isaiani VII. cap. 19 v. 5. Ed. Miene Tom, III. str. 260: »Genus potionis ex frugibus aquaque confectum et vulgo in Dalmatiae Pan-noniaeque provinciis gentili barbaroque sermone appellatur sabaium.«

2) Idem »...in Dalmatiae Pannoniaeque provinciis«.

3) Trzijiski, Die dogmatischen Schriften des hl. Hieronymus I. Γ p. 3Ü6; Stanko vie, Della patria di S. Girolamo I p. 59 ss.

4) Epist. VII (i) ad Chromatium, lovinum et Èusebium. Ed. M igne Tom. I. str. 340: »accessit huiç patellae (iuxta tritum populi proverbium) dignum operculum« itd.
23

hrvatsko-bosanskoj granici, niže od bosanske Kostajnice, ili u Zrinju, na 10—12 km. sjevero-zapadno od Strigova, ili još dalje, prema nazorima panonske stranke u Međumuriju, tada se nameće pitanje, kako se sve ovo slaže sa faktom uvedeni a kršćanstva u ovim krajevima tek kasnije.

Iz po vješti naime znamo, da, i ako je kršćanstvo bilo uvedeno u glavni grad rimske Dalmacije — Salonu — neposredno za apoštolsko doba, nije ipak uhvatilo korjena nego polovicom, a još jače, koncem trećega vijeka, a raširilo se u pokrajini tekom IV. vijeka. Okolo 330. godine rođenja Jeronimova, mi imamo u Solinu prvu poveću baziliku1). U Siscia, (Sisku), koji je bio najbliži poveći grad Stridonu, ako ga metnemo u Strigovu ili Zrin gradu, ne nalazimo kršćanstvo zajamčeno nego istom koncem III. vijeka 2). Možemo li promisliti, da je u ovomu Stridonu bilo kršćanstvo ne samo uvedeno, nego i prošireno već god. 330. kada se rodio Jeronim od kršćanskih roditelja? Drugo-vačije stvar stoji, ako uzmemo da je Stridon ležao, po našemu mnijenju, na granici sadanje Bosne i Dalmacije, na Grahovu polju, nedaleko od Salone, kako smo gore vidili, spojen izvrsnom cestom, kamo je moglo lako kršćanstvo biti uvedeno, a u prometnom gradiću, kao što je bio Stridon, i brzo se proširiti.

I ovim je povijest Stridona iscrpljena, pošto nam izvori dalje o njemu ništa ne govore. ,

II. Pregled literature o položaju Stridona od najstarije do naše doba.

Prvi između sredovječnih pisaca, koji sp dakako ne bavi ex professo ubikacijom Stridona, ali ga ne spominje niti samo uzgredno, to je splitski arcidjakon Toma (umro 1260). On hoće da opredijeli položaj Stridona i po njemu da ustanovi granice kraljestva hrvatskoga prema zapadu. U svojem djelu Historia Salonitanorum Pontificums), označujući granice Dalmacije, veli: »Nunc uero Dalmatia est regio maritiina, incipiens ab Epyro, ubi est Dirachium et protenditur usque ad sinum Quarnarium

*) Bull. dalm. passim, 1909, str. 11 si.; Kronotaksa Solinskih biskupa str. 19 si»; Abramić u Forschungen in Salona I. Wien 1916 str. 7 si.; Egger R. u istom djelu str. 92: Zeiller nav. dj. str. 49 si.

’) Zeiller, nav. dj. str. 68—73, 125, 138 si.

3) Thomas Archidiaconus, Historia Salonit, digessit Fr. Rački. Zagreb J894 cap. l str. 3.
24

in cuius interioribus est oppidum Stridonis, quod Dalniatie, Pan-noniaeque confinium kurt. Mec fuit patria tellus beati Hieronymi egregii doctoris.« Prema tomu Arcidjakon loma drži, da je Stridon ležao na moru, u unutrašnjosti Kvarnerskoga zaljeva, na obalama Istre, što nam još bolje utvrđuje, gdje opredijeljuje granice Hrvatske za Držislava. Γη veli1): ».... ab occidente Caririthia; versus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatiae et /striae.« Toma Arcidjakon bio bi dakle pročelnik one stranke, koju snio nazvali istarskom, ali samo u toliko, u koliko Istru spominje, do čim je u istinu protivnik svih onih, koji brane, da je Stridon ležao gdje je istarska Sdrinja.

Nego književni rat nije počeo s Tomom, nego puna dva stoljeća poslije njega.

Polovinom XV. vjeka Flavij Biondo (Flavius Blondus) iz Forli, tajnik za apostolska pisma Pape Eugenija IV., Nikole V., Kalista Ili i Pijo II. (god. 1431.—1464.) u svom djelu „Italia illustrata“ između ostaloga napisa* 2 3): »Sunt item in montibus a mari longius quam praedicta recedentibus in ea, quam diximus flectentis se ad Italiam peninsulae curvitate, Bui ei a, Mimianum, S. Laurentius, Portulae, Orisana, et superiori loco, Pimontium, Pigrnentiura et Petra Pilosa; quae omnia Justinopolitanorum sunt oppida et castella, medioque ferme eorum omnium spatio, Petram Pilosam inter et Portulam ac Primontcm est oppidulum, nunc nomine Sdrigna. quod fuisse constat olim Stridonis oppidum. Unde gloriosissimus ecclesiae Dei doctor illustratorque Hieronymus originem duxit;« a malo dalje nadoveza: »Tantum virum (Hieronymum) plane Italicum et non alienigenam fuisse constat.« Blondus je ovim postao vođom stranke, koja se kasnije, sve do naše dobe, zaklanjala za njegov auktoritet; premda toga, što se naših mjesta i historije tiče, ne može mu se priznati. Dovoljno budi da se navede, da je Blondus prišlo Istri cijelu skoro povijest starih ilira, i da je za njega Teuta bila istarskom kraljicom.

Proti Blonda i nekomu monahu iz Bergama4), koji je u svojem »In Supplement. Hist.« ponovio Blondove tvrdnje, ustao

1) Nav. di. cap. XIII. str. 4Û.

-) Italia illustrata sive descriptio XIV regionum Italiae. Basileae 1559 p. 3S7.

3) Γο bijaše Jakob Filip Foresti iz Bergania. Sr. Appendini,

Esame critico intorno alla patria di s. Girolamo. Zara 1833 str. 82,
25

je hrvatski pjesnik Marko Maritile (1450—1524). On je Blonda žestoko napao, a Bergamcu se narugao nazvavši ga učenjakom-profesorom. Märulic1) je pomoću grčkih i rimskih geografa dokazivao, da je Dalmaciju od Istre dijelila Liburnija, da je rimska Sidrona jedno te isto sa Stridonom i da je taj grad ležao, gdje je u njegovo doba bilo selo Strigovo, »in radicibus montis qui Illyricum cum Pannonia dividit«. Kad je mislio da je oborio razloge svojih protivnika, dodao je sarkastično : »Quomodo quaeso ista simul stare'possunt ut oppidum aliquod Pannoniam Dalmatiamque disterminet, et in Istria sit, cum post Istriam Liburniam esse constet, Liburniae autem junctam Dalmatiam, nisi forte aliquis de stirpe Aenae Trojani, inventus sit, Ilium, in Italiam portans, victosque penates, aut tantam habens fidem, ut non solum montes, sed etiam cum montibus Provincias transtulerit, atque ita Dalmatiam cum Stridone oppido, de loco suo convulsam ultra Liburniam in Istriam usque iusserit evolare, cum Strido sicut Hieronymus ipse dixit, et prius in Dalmatiae, Pannoniaeque finibus fuerit et non ut Bergamensis ait, in Istriae agro consistat«. S Marulićem se slagao i čuveni Erazmo Poter damski, jedan od mnogobrojnih Jeronimovih životopisaca * 2 3).

Blondus Je imao mnogobrojnih sljedbenika, mnogo više, nego li se bijaše nadati za stvar onako obrazloženu. Ti su nastojali da bolje utvrde Blondove razloge, ali u glavnom samo su ih ponavljali. U prvom su redu Petar Pavao Vergerius senior*) i Pio de Rubeis4), piacentinac. Ovaj se je borio s jasnoćom kad je pisao. Kao curiosum donosimo slijedeći odlomak: »Dalmatia, Illyrici regio Liburniae contermina est versus Occasum. Pannonia vero dividitur in Superiorem et Inferiorem. Superior

*) Marci Manili Pa tritìi Spulatensis In eos qui Beatum Hieronymum Italum esse contendunt u J. Lucii de Pegno Dalmatiae et Chroatiae itd· Amstelaedami 1666 str. 457 si. Lučić, izdajući ove Marulićeve opaske, pristaje uz njegove razloge (str. 459) te pobija Inchoffera, kojim ćemo se kasnije zabaviti.

2) Eximii Doctoris Hieronymi Stridonensis vita ex ipsius potissimum litteris contexta, praei, cd! Oper. Basil, apud Froeben. 1516. Tom. L

3) Pane g ir. S. Hieronymi; S. Girolamo da Stridone, ora Sdregna nel distretto istriano di Ptnguente, non lungi dal possedimento già tenuto dai Vergerli. C. Comb i, vedi la - nota 1) della Biografia di P. P. Vergerlo il Seniore.

4) In res gestas s. Hieronymi Commentarii. Comi 1623 p. 15.
26

ab occasu Norico, septentrione Germania et Istro terminatur; ab Oriente habet Pannoniam Inferiorem, a meridie Illyricum, Inferior a Septentrione Germaniam«. Pa ddtlaje: »Ex hac utriusque Pannoniae descriptione satis constat quomodo Stri-donis oppidum Justino polit ani agri lstriae regionis in Dalmatiae Pannoniaeque confinio quiverit essea. — Za ovim dolazi J. B. Goiua1)» koji se obara na Erazina Roterdamskoga, pa Marijan Viktor iz Reate, učeni pisac XVI. stoljeća, koji pisa2): »Hieronymus Stridonis oppido natus est, quod a Gothis eversum Dalmatiae quondam, Pan non i a eque confinium fuit. Sdrignam id vulgus nunc vocat, intra Petram Pilosam, Portulam et Pri-inontem positum«. U stranci istarskoj Marijan Viktor (Amoretti) zauzima osobito mjesto, pošto je on prvi pisac, koji osniva razloge na uhar Istri, jer interpretira Jeronimov quondam tako, kao da je Svetac njime htio da označi treću jednu zemlju, koja nije niti Dalmacija niti Panonija3). Najodrješitiji je pristaša ove stranke Fra Ireneo della Croce4)· On je u svojoj knjizi izdao spis biskupa Filipa I omasini o Sdrinji. Taj je spis našao tršćanski liječnik Petronio, koji ga je dao Ireneju. Između Irenejevih, odnosno Tomasinovih dokaza za Sdiinju mia se i ovaj: »Vi č una piccola chiesa (in Sdrigna) dedicata a S. Girolamo, sopra il cui altare, eh' è antico, si vede la figura di detto Santo di legno, della grandezza di più di un braccio. Il Santo ha il castello in mano ed in capo il cappello cardinalizio«5). Zanimiv pristaša ove stranke je Vallarsi],

J) G o y π a e u s, De situ Ist ria e opusculum u J. G. Graevii Thesaurus Antiqu. et Histor. Italiae. Lu sci. Batav. 1722 T. VI. p. 6.

') S. Hieronymi opera omnia. Parisiis 1609. Vita S. Hieronymi Stri-donensis falso antea ab Erasmo relata, nunc ex eius scriptis vere edita et A. C. Carolo Borromaeo dicata. Tom. I. praef.

3) Appen dini (nav. di. str. 1,19) duhovito se izrugava ovakom umovanju, kao da netko pita Sveca: »Odakle ste rodom?« a on odgovara: »Rođen sam u Stridonu, koji ne bijaše jednom niti u Dalmaciji niti u Panoniji. Nego, ipak hoću da znadete iz koje sam zemlje: nijesam ni Dalmatinac, ni Panonac!« — »Nego, izvolite kazati, odakle ste?« — »Ne ću da kažem!«

4) Historia s. e p. della città di Trieste, 1690 p. 490.

3) Kardinali su dobili crvene šešire oko god. 1248. Sr. Otte H-, Handbuch der kirchlichen Kunstarchäologie, V. Aull. I. Bd. str. 464. Stiltzing pak u Acta SS. mens. Sept. d. 30 str. 660 dokazuje kako je XIV. v. Sv. Jeronim bio slikan pogrjesno kardinalskim šeširom, na temelju neke pogriesnç tradicije; Trzi uski, Die dogmat. Schriften, S. 391,
27

izdavatelj Jeroiiimovili djela 1), koji zagovara Sdrinju. On piše: »Igitur confinii locus, in qiio Stridon erat, in extrema et orientali parte requirendus, ubi ultimi Pannoniae fines positi sunt, quae illinc in Septentrionem flectitur. Istria autem Liburniae, Pannoniaeque terminis finitur, et hic e conspectu montis Ocrae. ubi Istriana provincia initium habet. Stridon iure collocari debet«. Pa završuje: »In isto Aquilejam inter atque Aemonam tractu versus Alpes Julias, quo loco juxta veterem distributionem in eosdem terminos Pannonia et Dalmatia, sive, quae illo tunc vocabulo pars eius appellabatur, Liburnia concurrebant. Stri-donem natale Hieronymi solum exstitisse«. — Pećujski kanonik Stjepan Sala g2), jedini je Ugrin u ovoj stranci. On vjerno prepisuje Marijana Viktora. Osim ovoga bilo je sijaset pisaca, koji šu se dotakli ovoga pitanja te koje Istrani3) ubrajaju među svoje, premda svi onamo ne bi spadali4). Mi ih tek napominjemo: Ribadeneira, Rossi, Lilio, Μ ο 1 e z i o, Ferrario, Carlo Stefano, Florijančić, Cinelli, T a r c a g η o 11 a, Far old o, Irenico, Fra Leandro Alberti, Ma nzi oli, biskup koparski Μ. Contarini, B a u d r a n d i Lelio. Kod kanonika Stanko vica zaustavljamo se, pošto njegove obe knjige spadaju u drugi stadij ove književne borbe, kada su strasti prevladale ozbiljnost književnika pa se pitanje svelo s prave kolotečine.

Prelazimo na stranku dalmatinsku.

Već smo spomenuli, da je Marko Marulić poistovjetio položaj Stridona sa Strigovom, selom u kotaru Kninskomu ). O tom nadalje veli : »Huic accedit quod ab illis quoque qui nunc de oppidis ei oppido (t. j. Stridoni) proximis ad nos commeant,

x) Opera Tom. XI cap. I. str. 5 si.

’) De statu Ecclesiae Pannonicae L. IV. Quinqueeccies. 1780. I. 4, s. p. 43 s.

’) Cfr. Stanco vidi, Della patria di S. Girolamo, dottore di S. Chiesa, e della lingua slava relativa allo stesso Venezia 1824, str. 8 si

4) Ίο je dokazao proti S tan ko vièti kanonik Ivan Kapo r, s kojim ćemo se zabaviti kasnije.

6) Nav. dj str. 458. Značajno je. kako je popratio Μ. Bel i us izdanje Marulićeve „Notae" u predgovoru k trećoj knjizi Schwandtnerovih „Scriptores rerum Hungaricarum“ str. 38. On veli: »Certe Maru li hoc sche-diasmate, eo usque nos contentos esse oportebit, dum adsit aliquis ex machina Deus, qui litem, de patria S. Hieronymi, ex improviso, dirimat, componat, planeque elidat,«
saepe audivimus iu mediis Strinovi ruinis adhuc sacellum stare Hier, dedicatum, ab accolis quidem aedificatum,’ ut ibi eius permaneret memoria, ubi noverant natum, aedium etiam partem aliquam superesse, quas parentum ipsius esse affirmant.« Ma-rulić je svojoj raspravi pridodao i pjesmu u slavu sv. Jeronima iz svoje zbirke »De quatuor Ecclesiae doctoribus«. Između svih učitelja crkvenih najvećom je pjesmom proslavio Marulić Jeronima, jer ga držao sinom Dalmacije. Odmah na početku on pjeva:

»Dalmatiae daeiis olmi generatus in oris Hieronymus toto notus in orbe fuit.«

S Marulićem se nijesu slagali svi pisci, koji su pristali uz dalmatinsku stranku, pa stoga se ova ne prikazuje tako kompaktnom kao istarska, u kojoj ne samo da su bili na čistu, da je Stridon ležao u Istri, nego bijahu složni i u tom, da se je nalazio gdje je danas Sdrinja.

Iza Marulića na redu je odmah već spomenuti Eraznio Roter damski, a poslije ovoga biskup bosanski Tomko Marti a V i ć (1579—1639). U jednom rukopisnom djelu pod naslovom De Illyrico, Caesaribusque Illyricis, Dialogorum libri septem1), 1603, čita se: »Erat olim in mediterraneis Dalmatiae ad fines Pannoniae, ut D. scribit Hieronymus, ut vero habet in tabulis Ptolomačus, in Liburniae ac Dalmatiae terminis Stridonium, sive Stridona, patria tellus Doctoris nostri, sed ut idem scribit, sua aetate solo strata a Gothis et funditus eversa ; cuius locum licet certo assignari non ausim, crediderim tamen esse, ubi hodie Strigovo dicitur, locique non admodum exigua signa ruderum ostentantis, praeter semirutum sacellum D. Hieronymo sacratum prope montem Strigovna dictum. Qui mons distat sexdecim miliaribus ferine a sede Bosnensis Bassae Banya Luca vocatum. Hoc ut ita credam, suadet et similitudo nominis, et ipsa verba Hieronymi, qui patriam in confinio Dalmatiae, Pannoniaeque collocat, licet revera intra Dalmatiae fines incidat.«— S Marnavićem se sasvim slaže Roberto Papafava, koji odlučno veli: ) »Communis tamen opinio est hodie Strigo-

*) Ovaj rukopis vidio je Appendili! oko god. 1833. (nav. di. str. 16) kod svećenika Juria Plančića, nadzornika za pučke škole, koji mu je dozvolio i prepis nekojih odlomaka.

a) De situ Car ilio hae, Corinthiae, Styriae atque Epeirì u Appendi ni nav. di. str. 17.
29

vum nominari, ubi inter saxa et rudera saemiruta aedicula D. Hieronymo sacra adhuc visitur sub eiusdem iere nominis mome, Strigovno appellato XVI. pass. mili, e sede Bosnensis Bas-sae Banya Luca vocatur, in Dalmatiae, Liburniae, et Pannoniae -finibus, ubi Hieronymus ipse situm describit. · Quam urbem in mediterraneis Liburnorum fuisse testantur Joannes Cabilonensis, Michael Villanovanus, Josephus Maletius. Petrus Bertius. Hieronymus Ruscellus in Ptolomaeum Petrus Appianus et Gemma Frisius, In descript. Orb. Geographis consentiunt plerique Historiarum scriptores, et praecipue Petrus Adrianas, Vanden.. Fiandra in vita D. Hierony., Ludovicus Verseritis Justinopolitanus, Faustus Veraniius (Vrančić) in libel. virg. Quibus omnibus accedit Urbanus Vili. P. Μ. in Rescripto institutionis Illyrici Collegii, quod in urbe Lauretana dedit anno 1627 ubi Stridonem in Turcica Dalmatia ponit.« S Marnavićem i s Papafavom slažu se R a f a j e 1 Le vako vi ć i Ignac Đorđić1). Za ovima dolazi učeni O. Kazimir Freschot, ali koji opredjeljuje za Stridon okolicu Omiša* 2). On piše : Cluzzi o Ciucci, eh’ è Γ Aequum degl’ antichi, giace in questi contorni essendo distante da Salona 21. miglia, e da Ragusa 50. tra Γ una e 1’ altra Città, come anco più a dentro verso Settentrione. Il Sidrona, o Stridon, patria di S. Girolamo, di' egli asserisce essere stata verso li confini della Pannonia, cioè nelle Montagne, con le quali la Dalmazia confina ad essa, e che restò desolata da’Gothi, nel loro primo arriuo a quelle parti.« Katančić3) odlučno ustaje proti Panoncima, ali se ne slaže niti s Marulićem niti s Freschotom: njega ne zaustavlja granica, i postavlja Stridon upravo na tromeđu Hrvatske, Bosne i Dalmacije. On to lijepo i obrazlaže: »Diuus scriptor, cum ait, Stridonem Dalmatiae quondam Pannoniaeque confinium fuisse, in haec loca digitum clare intendit, quibus hodie quoque fines Croatiae, Bosnae et Dalmatiae concurrunt.« Danas bi po njegovu mišljenju, taj položaj odgovarao Stermiczi ili Sterniczi. Katančićevo mnijenje najbolje se slaže s mnijenjem papinske kancelarije u ovomu predmetu. U konstituciji Pape Urbana VIII. »Zelo domus

p In adversar., et Srhed. In ed. ad Res lllyr. u Appen di ni nav.dj. str. 17.

2) Memorie historiche e geografiche della Dalmazia. Napoli 1687 str. 208.

’) Katancsich P. Μ. Petrus, Orbis Antiquus. Budae 1824, I. str. 336.
30

Dei« ') doznačuje se u Ilirskomu Zavodu u Loretu besplatno mjesto jednomu mladiću iz bivše Stridonske dieceze, za koju se izričito veli da je bila »in Dalmatia Turcica Bosnaque«; dakle se sterala uprav na tromeđi, zahvaćajući i dalmatinsko i bosansko teritorije. Niže ruje mogla da bude, pošto bi posve· neprirodno bilo, da su tu diecezu cijepale Dinarske planine.

Franjevac Sebastijan Dolci također je ozbiljan član dalmatinske stranke. U svojem djelu o sv. Jeronimu2) posvećuje osobito poglavje (cap. II) ubikaciji Stridona. Vrlo uspješno otupljuje navode pristaša istarske i panonske stranke, i poslije nego je pretresao ovo pitanje sa više gledišta, zaključuje (n. dj. str. 17): »Ubinam ergo collocanda Stridon '? Me judice post Verdejos, Nedinumque, et eo prorsus loco quo Sidrona posita est a Ptolomaeo«.

Provikar Makarske crkve J. Pavlović-Lučić8) pristaje uz Freschota i rasvjetljuje njegovo dosta nejasno mnijenje. Uz tumač k natpisu, u kojem se spominje Aequum, osnivajući se na auktoritet Freschota, veli: »Stridon ergo nequaquam in remotissimas orbis plagas rejicienda, sed Dalmaticis hisce nostris regionibus jure est adscribenda; quae Tiluro proxima Aequoque, nullibi aptius collocar! potest, quam in parva planitie sub Lovrechio, non iniucundo huius Dioecesis Macarensis loco, qui Duarensi propugnaculo supereminens, et Strigovo ipsa ab antiquitate in hodiernam diem vocatus, a mari ad decem milliaria distat. Nec incongrua cuipiam videri debet ista Stri-donis positio: nani in chorographica generali mansionum et expeditionum eremiticarum Tabula, quam in chorographiae studiosi gratiam Clariss. Heribertus Rosweydus apud Viduam et filios Joannis Moreti anno 1615 curavit concinnandam, fol. 79. prolegom. 26. ipse meis oculis diligenter inspexi, Stridonem ab Salonis orientem versus trans Alpes nostras dalmaticas collocatam, decem milliaribus tum a mari distare, tum ab Dalmatia undequaque circumplexam deprehendi«.

Uz ova, dalmatinska se stranka ponosila i drugim imenima, premda nijesu svi dotični pisci strogo njoj pripadali. Da

’) Bullarium Diplom. Privileg. Ed. Taurin. 1868, XIΠ, 543 § 6. — Urban Vili izdao ju jc 1. juna god. 1627.

-) Maximus Hieronymus vitae sua scriptor, sive de moribus, doctrina, et rebus gestis Divi Hieronymi Stridonensis etc. A neona e 1750.

’) Marmora Macarensia II. izd. Dubrovnik 1810, str. 52 si.
— 31

ne ponavljamo one, što su spomenuti u navodu Papafavinu, navest ćemo: Josipa Catalana, Sebastijana Bon ad i es i Petra Adriana, koji spadaju među Jcronimove životopisce; onda kardinala Baronija1), Iv. Gabrijela Bisciola* 2), Abrama B zovio3 *), Herib. Ros w ei da*), biskupa Narbonskoga Spondana5), Parlata6), Mavra Orbini7) i Fra Andriju Kači ć a-M i o š i ć a R). Poslije ovih nadolazi Ci car eli i Andrija, u već na str. 12 navedenomu djelu zadnji dalmatinac, koji je ozbiljno i trijezno proučio ovo pitanje, prije nego se je sasvim raspalio književni rat između dalmatinaca i istr an a te nekojih dalmatinaca među sobom. Cicarellievo prvo djelo u ovom predmetu ne može se uvrstiti u tu polemičnu epohu, ali ipak ne može se zatajiti, da je svemu dalo povoda upravo to djelo. Cicarellia je potakla da piše knjiga Coletieva, koju ćemo kasnije navesti, pošto spada u literaturu panonske stranke. On najprije opisuje Ilirik, a zatim postanak i teritorijalni razvitak Dalmacije na temelju podataka iz Strabona, Plinija, Diona Cassija, Lu čija Flora i dr. Iza toga nagađa koje je godine Stridon mogao biti razoren ; čvrstim dokazima pobija tvrdnje istarske i panonske stranke glede položaja Stridona, ali se s prvom slaže u tomu, da Jeronimov Stridon nije bio biskupskom rezidencijom. Dokazuje da je Stridona moglo biti više od jednoga, što ne bi bilo nikakvo čudo, kada se uvaži, da je bilo pet gradova, što su se zvali Antiokija, pa da i danas imamo tri Gradiške. Zaključuje, da se je Stridon podizao »fra Narenta e Tizio« te se konačno izrugava protivnicima, veleći im: »prima gli Aquile jest avevano ritrovato nella loro Chiesa il fonte, ove il Santo era stato battezzato; poi gl' Istriani in Sdrigna il sepolcro di suo padre Eusebio; indi i Pan-noni nella Muro-Dravana la casa di sua nascita«. — O Cica-rellu još kasnije.

9 Annales Ecclesiastici, Romae, 1593, T. IV ρ. 393, c. d,

-) Epitome Annal. Ecclesiast.

3) Annal. Ecclesiastici ad a. 372 n. 54 s. ed. Venet. 1708, IV. 262 s.

9 Vitae patrum, de vita et verbis seniorum libri X, historiam eremiticam complectentes eie. Antverpiae 1915, LXXIX—1044 ρρ.

5) Epitome Baronii.

a) Illyricum Sacrum. Tom. I. str. 179.

7) H regno degli Slavi ecc. Pesaro, 1601 ρ. 173 s.

â) Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Izdanje Hartmann. Zagreb, str. 18.
32

Ovdje se za čas rastajemo s dalmatinskom strankom, da u kratko predočimo pristaše panonske.

L uvodu spomenuti ostrogonski nadbiskup Nikola Olah prvi je ustvrdio: »Inter Muravum et Dravum fluvios est Strido 1). Hieronymi patria«1)· On bi dakle bio pročelnikom panonske stranke, ali ga se općenito takvim ne smatra, kao što ni našega Glavinićal 2) Franju, koji je riječi Olahove samo ponovio hrvatski; nego se-smatra panonskim Blondom Nijemca-Bečanina Melkiora I n c hoff era3), za koga smo već kazali, da je proti njemu ustao naš Lučić kod izdanja višekrat spomenutoga spisa Marka Marulića u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae. Inh offer za Stridon veli: »Egomet locum Srinovar, et eversae urbis antiquas reliquias curiose lustravi: ex quibus hodie pagus extat, incolis quidem a religione catholica alienis, sed apud quos memoria Hieronymi eo loco nati firmissima constat: id continuo testatur limpidi fontis unda, qui media scaturit area quondam aedibus parentum Divi Hieronymi septa: hodieque, ut fertur, morbis salutem praebet vel potu, vel lavacro! Distat sane Stridon vix quarto a linea Pannoniae lapide, retinetque promiscuam cum Illyrica seu Slavonica, quae Sancti Hieronymi nativa fuit, Pannonicam seu Hungaricam linguam«. Ovi reci su dovoljni, da se prosudi vrijednost historičara Ine hoff er a, izumitelja također papinskih povelja ! Pa ipak on je vođa panonske stranke; Mađari su mu uvijek priznavali velik auktoritet, premda sudeći po netom navedenom citatu on nije znao niti približno za dobu doselenja toga naroda u Ugarsku, kada pripisuje našemu Jeronimu poznavanje čak i mađarskoga jezika! Takav pisac kod drugoga naroda bio bi proglašen sanjarom. a njegovi spisi proglašeni ispod svake kritike, dočim on je još danas zastavnikom jedne stranke, a njegovo umovanje naziva se »non contemnenda argumenta!«4)

l) Nav. ili. str. 8.

') Czvit szvetih, to yeszt sivot szvetiii od kih Rimszke Czrikva čini szpominak, prenessen, i szlossen na Harvatzki yezik catholiçanszkim obì-çajem. V Mnctcii 1657, str. 231: »Szlauni Hieronim,.... porodise u Strillone, med Dalmatiom i Ugarskom zemliom, blisu rike draue, dui milii Vgarski zonu stran, proti istoku, ko sada Strigonio zonese.«

’) Annalium Ecclesiasticorum Regni H angariae. Romae 1644. Rosoni i 1795, I. 156.

4) J. 1) an k o, Divum Hieronymum oppido Stiidonis in regione interamna (Muraköz) Hiingariae etc. Mogimtiae 1874.
33 —

Nego u samim spisima Jeronimovim imamo jedan dobar dokaz, da on nije bio Panonac. Godine 404 piše udovici Age-rukijp) da ju odaleči od drugoga braka: >Quod-rari hucusque residemus, non nostri meriti sed Domini misericordiae est. Innumerabiles et ferocissimae nationes universas Gallias occuparunt. Quidquid inter Alpes et Pyrenaeum est, quod Oceano et Rheno includitur, Quadus, Wandalus, Sarmata, Halani, Gi-pedes, Heruli Saxones, Borgundiones, Alemanni, et, o lugenda respublica! hostes Pannonii vastarunt« Da je Jeronim rođen Panonac, bi li bio, pitamo mi, nazvao Panonce hostes?

U nizu pristaša ove stranke imamo i jednoga Istranina, Petra Coppo1), koji je svojim pristupom otštetio Mađare za Salaga, koji je uskočio među Istrane. Ali, najveći branitelj Inhofierov našao se među Slovencima. To bijaše ljubljanski kanonik Ljudevit S c h ö n 1 e b e ns). On je ozbiljne dokaze Inhofferove uzeo da brani jednakom ozbiljnošću, pa je mislio da se onakav prijepor može riješiti ovakim na pr. primjetbama: »Quid difficultatis concedere est patriam S. Hieronymi fuisse inter Sabariam, Petoviam, et Ciactorniam ad Dravum« ? Bog zna, da li se je ovim htio iskazati duhovitim ili dosjetljivim! No, bilo kako mu drago, iza ovakog umovanja, navodi što je Marulić po kazivanju drugih osoba pisao o Strigovu, dočim upozoruje, da je Inhoffer vidio na svoje oči ostanke drevnoga Stridona, pa zaključuje: »Cui nunc credendum est? Marulus auritam, Inhoffer oculatam fidem allegat. Hic ad Dravum in Pannonia Superiore, ille in Dalmatia, vel potius in Liburnia Stridonem locat.......Melius ergo divinavit Inhoffer. cui ut oculato testi potius crederem, quam auritis decem«. Nego, da se posve ne zamjeri susjednim Istranima, žurno dodaje: »Nisi et Istrianis aliquid (sic) tribuendum censerem.« Pa da im iskaže svoju naklonost, nado vez uje: »Nam si Liburnia tempore Divi Hieronymi attributa est Dalmatiae, pars illa Istriae, ubi Sdrigna sita est, recte dici potest media inter Dalmatiam et Pannoniam, ideoque confinium utriusque.« Kako je očito, njega Jeronimov »quondam« nije ni za čas zbunio, jer raspravlja o granicama u Jeronimovo doba, pa i Sdrinju proglasu je doduše granicom između Dalmacije i Panonije, ali Stridona ipak ne pušta iz Među- * 3

’) Ep ist. CXXIII (c) ad Ageruchiam. Ed. Mig ne Tom. I. p. 1057.

-) Dc situ Istriae.

3) Carniolia antiqua et nova. Labaci 1681, str. 221 si.

3
34

muria. Za ovakoga čovjeka veli se, pri koncu devetnaestoga vijeka, da je »feliciter detendit« sretno obranio Inchoffera!’)

Posto smo kolovođe panonske stranke upoznali toli ozbiljne, suvišno je da dalje ekscerpiramo iz njihovih djela, pa ćemo ih jednostavno redomice nabrojiti. Prvi je na redu V a 1-vasor2), pa .1. C. Wagner3 3 * *), Talijanac J. Čine Ili*)» Μ. S zenti van y rj» O. Krekwitz6)» Μ. Ha n si zT), pa inovjerci Fr. Ad. Lampe8) i C. Cellarius9 10 *), koji se ne žaca kazati: »Quapropter videtur (Stridon) ita in Dalmatiae confinio fuisse, ut tamen magis ad Pannoniam Inferiorem, quae cis Savum est, vergeret«. Za ovima broji se Mađar Sam. Simon S. J.jo), onda Stj. I arnoczy11), N. B enger12 13 *), J. Jordan33), Jos. Deseri ci usu), te Pavlinac Josip Beđeković15). Ovaj je napisao zaista vrlo opširno djelo, ali kao da mu ta opširnost bijaše i jedinom svrhom, pa je natrpao svega i svačesa, tako da mu i sami Mađari premalo važnosti pripisuju. Beđeković je među ostaloga ustvrdio, da je Jeronim bio slavenskoga roda i to16) »ex his ipsis Slavo-Sarmatis per modernam Croatiam ab imperatore Constantino dislocatisi« Još imamo da navedemo A. Horany-a17), L. TurOczy-a18) i C. C. de Win-

Danko nav. dj. str. 23.

2) Die Ehre des Herzogt. Crai η. Hist. top. Beschreibung. Laybach 1689, li. T. VII. p. 513.

3) Delineatio provinciarum Pannoniae. Ausp. 1685 I. 4.

*) Vita di s. Girolamo. Firenze 1685, p. 1.

6) Dissert, paralipomen. rerum memor. Hong. Ty ni aviae 1699, p. 20

ft) Richtige Beschreibung des Königreich H ungam. Frank i. 1685 p. 835.

7) Germaniae Sacrae T. I. Augustae Vindel. 1727 p. 43. Coroll IV.

8) Historiae Ecclesiae Reformatae in Hungaria et Transylvania. Traj. ad Rh. 1728 p. 6.

’) Notitia Orbis antiqui. Lipsiae 1731. I. 453: II, 8, 2, 31.

10) Imago antiquae Hungariae. Cassoviae 1733 rep. Viennae 1754 I 10. p. 44 sl.

n) Hungaricae Sanctitatis indicia. Tyru. ed. II. 1737 app.

12) Annal. O. Eremit, s. Pauli v. H. Posonii 1743, p. 101 sl.

13) De originibus Slavicis, Vindobonae 1745, 1. 70 s.

") De initiis ac majoribus Hungarorum comment. Budae 1748. I 212.

15) Natale solum magni Ecclesiae Doctoris s. Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum probatorum nihilominus Historicorum et Geographicorum opinionibus.... erutum. Neostadi i 1752.

1U) Pars I. c. 38, p. 145 col. 1.

’7) Memoria Hungarorum. Viennae. 1776, 11. 115 s.

") Hungaria suis cum regibus. Tyru. 1768, p. 23.
35

dise ha 9. Ovoj stranci nastojao je da podigne ugled mlećanin J. Coletia). On se je osobito zabavio tumačenjem Jeronimova »quondam,« pa osvjedočen da se je dosjetio istini ovako zaključuje: »Dalmata Hæronymus jure putatur, si antiquos Dalmatiae fines spectes Augusti aevo; revera Panonius appellandus est, si Stridonis situm in ipso Panoniae Saviae aditu malis statuere.« Nego, pošto ozbiljni pisci ne dozvoljavaju da je za Augusta Dalmacija dopirala do Drave, vrlo naivno Coleti primjećuje: »Num Dalmatia Augusti aetate produci ad Dravum non potuit ? Num producta non fuit ?«

Napokon .nam je napomenuti, da pisac života i djela sv. Jeronima u Acto SS. u svesku VIII. dies 30 mensis Septembris, BoIIandista J. Stilting, na str. 425—428, iza kako je napomenuo glavne pobornike ovih triju struja 0 rodnom mjestu sv. Jeronima, odlučuje se za panonsku, a to s toga, što bi sv. Jeronim u onom navodu (sr. str. 13) kako var vari opustošiše sve ove krajeve: »viginti et eo amplius anni sunt·, quod inter Constantinopolim et Alpes Julias quotidie Romanus sanguis effunditur« itd. bio imenovao Alpes lulias. Na temelju ovih riječi Stilting ovako umuje: »Per verba ,et Alpes lulias' excluditur rursum Istria, includitur vero insula Murodrauana iis ,Cunctasque Panonias'. Quapropter nec historicae nec geographicae rationes conciliari possunt opinione illorum, qui S. Hieronymum in Istria natum voluerunt, historicae vero optime conciliantur cum traditione incolarum insulae Muro-Dravanae: nec eidem sic repugnat geographia, ut ea opinio nequeat ut probabilis haberi. Si certam non ausim dicere, id sit, quia ex sola traditione populi certum non eruitur argumentum.«

Rekosmo, da četvrtu stranku, ako ju se strankom uopće može nazvati, sačinjavaju pisci, koji se nijesu, raspravljajući 0 položaju Stridona, izjavili za nijednu od više pomenutih stranaka. Te smo nazvali »ne u trai ci ma« te između njih navodimo: A. Qermelli-a 3), L. E. Đ u pi n-a *)> D. Czvittin-

') Geographie des Künigreich Ungarn. Pressburg 1780. p. 38 <

2) De situ Stridonis urbis natalis s. Hieronymi disceptatio. Venetiis 1784 u 4. od 46 str. (u Raccolta Ferrarese di opuscoli scient, et leti. Tom. XV. Venet. 1784). Vai e 11 ti ne Ili, Bibliografia della Dalmazia p. 119 n. 741.

3) Vita primi et maximi Doctoris Ecclesiae s. Hieronymi. Ferrariae 1648, p. 1.

4) Nova bibliotheca auctorum eccles. Parisiis 1793, III. 173.

36

géra1), R. C ei 111er-a *), P. Renata8 *), B. A. Krče 1 ića‘), C. T. Schoen em a n n* * 3 * * a &), J. G. Rosemüll era®), J. G. B a ii ma7) Fr. Kaulen a8) i P. Per uzzi-aa). Svi ovi i mnogi drugi10 *) nijesu se pobliže zanimali da opredijele položaj Stridona, nego se zadovoljile da konstatuju, na temelju Sve-čevih riječi, da je Stridon bio na negdašnjoj granici Dalmacije i Panonije.

Već je spomenuto da je polemika o položaju Stridona s devetnaestim stoljećem stupila u novi stadij, mnogo oštriji. Tomu zaoštrenju dala je povoda više napomenuta Ciccarellijeva radnja o otačbini sv. Jeronima. Nego, u ovoj zaoštrenoj borbi nijesu učestvovale sve tri stranke, nego samo istarska i dalmatinska, a u ovoj pak pojavila se je razrožnost, prije borbe s Istranima, tako jaka, da je došlo upravo do neugodnih pojava. Na Ciccarelli-a se naime razljutio već poznati nam Provikar kanonik makarske crkve Pavlović-Lučić, jer je Cic-carelli ovomu opazio, da je Freschot bio prvi, koji je označio Strigovo pod Lovrećom kao položaj staroga Stridona i da s toga Pavlović tu slavu sebi pripisati ne može. Na tu primjetbu obazreo se Pavlović u drugoj svojoj knjizi11) te je razjaren udario nemilo po Ciccarelli-u. Uslijed toga pitanje se svelo s prave kolotečine. Pavlović, ljut, predbacio je protivniku neznanje latinske gramatike, a ujedno ga napao i za to, što je branio, da ne bijaše Jeronomiv, nego koji drugi Stridon biskupskom stolicom. Na Pavlovićev napadaj ne ostao Ciccarelli dužan odgovora. Do mala objelodanio »Apologiju« ") svojoj

9 Specimen Hungariae li terat ae. Francof. 1711, pag. 168.

s) Hist. gêner, des auteurs sacrés. Paris 1742. X. 172.

3) Storia della vita dell’ insigne dottore della Chiesa s. Girolamo. Venezia 1746, p. 1.

*) De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae not. praelim. Zagrabiae 1778, p. 8. — Historia Eccles. Zagrab p. 16.

s) Bibliotheca hist. Iit. Patrum Latinorum. Lips. 1792, I. 426.

·) Historia interpretationis Librorum Sacrorum. Lipsiae 1807, III. 329.

T) Dissertatio S. E. Hieronymi vitam exhibens. Argentorati 1835. p. 4.

8) Geschichte der Vulgata. Mainz 1868, p. 150.

·) Österreich. Vierteljahresschrift für kathol. Theologie. Wien 1874, XIII, 277.

E) Dan ko nav. dj. str. 19.

") Marmora Traguriensia. Rhacusiae 1811, str. 68 sL

") Apologia alla disertazione sopra la patria di s. Girolamo (štampana god. 1812).
37

prvoj radnji, postavivši joj kao »motto« oštre Juvenalove riječi: »Nec historias sciat omnes — Sed quaedam ex libris, et non intelligat1).« U toj apologiji objeduje Pavlovića, da pošten čovjek ne bi onako napao svoga protivnika, a da je to tim više sablažnjivo, Što je Pavlović tobože i crkovni pisac i samozvani učitelj askeze; da je svoje razglabanje o latinskoj gramatici prepisao iz »Calepinus septem linguarum«; da je i kao književnik nedosljedan, pošto u potonjoj svojoj knjizi tvrdi protivno od onoga, što je kazao u prvoj, pa se boji, da će on (Pavlović) mjesto da objasni stare natpise, kojima se bavi, učinit ih mračnijima i zamršenijima. I pošto mu je dokazao, kako je ludo njegovo nastojanje, da protumači nekoja hrvatska^ imena pomoću drevnih latinskih natpisa, dovikuje mu riječi sv. Pavla upravljene Titu: »stultas quaestiones et genealogias devita« (cap. 13) te završuje okrstivši mu knjigu sa »libercolo.« Pavlović je sada po gotovo pobijesnio te u odgovoru, koji nosi nadnevak 1. prosinca 1812* 2), vratio mu je šilo za ognjilo. A da ne izostane kod toga sasvim sv. Jeronim, odmah u početku ga upozoruje: »Hieronymiano item gravissimo fuste confringam cervicem tuam, ut sapere discas; eius in te stylum excuam, ne iterum atque iterum desipias3). Pa nastavlja: »Cicarelle garnie (nam hoc sonat cognomen tuum) quid fecisti...?4) Postquam in castellum... Cicarelle tibi cognitum navigare coepisti ad intimum cerebrum tuum sentinae putredo pervenit etc.5 6)« Poslije toga navodi neke odlomke iz najoštrijih pisama Jeronimovih proti Rufin u i Ivanu Jerusolimitancu, a zatim sebi na obranu prenaša sve što su razne talijanske novine pisale o vrsnoći njegovih književnih proizvoda. Završujući konačno mu poručuje : »Cave, nec similia iterum scribendo insanias; interdictum enim tunc mihi non erit, rabidum canem Herculis clava repercutere... Cum scribere nescias, tacere disce. Vale: et Deum ora, ut sit tibi mens sana in corpore sano®).«

0 Sat. 6.

2) In italicam Andreae Ciccarelh Brachiensis Apologiam refutatoria epistola. (Ne zna se gdje je štampana.)

3) Nav. dj. § I.

*) Nav. dj. § II.

5) U § III cilja na plemićku obitelj Miçhieli-Vitturi u Lukšiću,

6) Nav. dj. § XXVI.
38

Na ovake uvrjede Ciccarelli nije reagirao javno. Mjesto njega odgovorio je otvorenim pismom neki Fra Antonio, tobože lajik dalmatinske države sv. Jeronima '). Već sama lozinka na čelu toga pisma odaje kakve vrsti bijaše. Motto je glasio: »Ingenium sine judicio stultitia est.« Da je to pismo bilo maslo Ciccarelli-a nije se teško domisliti. U pismu ovaj poručuje Pavloviću. da mu na Refutatoriju odgovarati neće, ne budući dostojan do li one Horacijeve; »Aut dormitabo, aut ridebo;< ali što se tiče pohvala i priznanja crpljenih iz talijanskih novina, mora mu opaziti, da ih je on sam, Pavlović, pisao te posredovanjem opata Cucagni davao štampati u te novine. Za vršu je mu također željom da mu bude >mens sana in corpore sano.« Što pak tobožnji Fra Antonio nije dospio da poruči Pavloviću, dopunio je drugi bračanin Ivan Ciriaco, svećenik iz Pučišća, Ciccarellijev učenik. Ovaj je ustao na obranu svoga učitelja nešto dostojanstvenije2), a s toga poraznije za Pavlovića. Ciriaco je ne samo izasuo na Pavlovića hrpu citata iz Jeronimovih pisama, nego je uz to obilno upotrebio i navode iz svetoga Pisma. On si je postavio za zadaću da treba odgovoriti »stulto juxta stultitiam suam, ne sibi sapiens esse videatur«, pa si možemo predstaviti kakove je vrsti taj spis, u kojem se Stridon i Jeronim spominju kao Pilat u vjerovanju. Zaglavak pak (str. 21) glasi : »Veneratissimo signor Canonico, acquietatevi una volta, e non istuzzicate viemaggiormente il vespaio. Prego il Cielo, che vi illumini davvero... Vale; ne plus sapias quam necesse est, ne obstupescas.« (Feci. 7. 17). Da li je kasnije Pavlović replicirao, nije nam poznato.

Sedam godina poslije nego se stišala ova premalo ozbiljna borba, istarski kanonik Petar Stanković3) štampao je, kao odziv Ciccarellijevoj disertaciji, raspravicu o otačbini Sv. Jeronima, u kojoj odvažno ustaje na obranu istarske stranke,

') Lettera di Fra Antonio Laico de’ Μ. Μ. 00. della Provincia di San Girolamo in Dalmazia al sign. can. ex-provicario di Macarsca Don Gio: Giuseppe Paulovich-La cidi.

-) Risposta fatta da D. Giovanni Ciriaco qu. Giorgio Michieli, sacerdote del castello di Pucischie nella B razza, alla Refutatoria Epistola del sign. dott. Giovanni Giuseppe Paulovich-Lueich Venezia 1817.

3) Della patria di S. Girolamo dottore di s. Chiesa, e della lingua stava relativa allo stesso. Venezia Picotti 1824. Izim ovoga glavnoga Stanko vi će va djela ima ili i drugih manjih: ò\ Girolamo mostrato evidentemente di patria istriano, 1 rieste 1819; Apologia in sostegno dell* ist riunita
39

tvrdeći da se Jeronim rodio upravo u Sdrinji i da je to Jero-nimov Stridon, na granici između Dalmacije i Panonije. Razlaganje mu je prilično opširno. Bavi se najprije Ilirikom te dokazuje, kako je Istra graničila s ovim i s Panonijom, a da nikad ne bijaše čest ni prvoga ni druge, još manje pak Dalmacije. Tumači po svoju i riječi Svečeve glede Stridona, u smislu, da i Svetac isključuje pripadništvo svoje otačbine toliko Panoniji koliko Dalmaciji, te da ga dosuđuje trećoj zemlji, koju doduše nije imenovao, ali ta ne može da bude do li Istra. Za podlogu takvog tumačenja služi mu već naglašeni način interpretacije Sveceva »quondam«, koji se, po njemu, odnosi na porušeni Stridon, nipošto pak na negdašnju granicu između Panonije i Dalmacije, pošto bi inače ona stavka glasila: »Dalmatiae Pannoniaeque confinium quondam fuit«, što pak ne stoji. Priziva u pomoć i Jeronimove riječi iz komentara k Oseji (cap. VIII), gdje bi po njemu stalo? »Nonne hoc completum esse audivimus in nostrae originis regione finium Pannoniae atque Illyrii« >), pa one iz komentara proroku Sofoniji (cap. I) »testis Illyricum est, testis et Thracia, testis, in quo ortus sum, solum«, te zaključuje, da se iz svega mora pod tim riječima razumjevati treća jedna zemlja, a to ne može da bude do li Istra. Traži dokaze i u tradiciji i tu prepisuje iz starijih pristaša svoje stranke sve što mu je u prilog. Glede toga veli (str. 30 si.): »un castello diruto, di cui si veggon le rovine; una chiesa di s. Girolamo con altare ed antichissima statua di legno che lo rappresenta; una lapide che si tiene in venerazione costante, come sepolcro di Eusebio padre di S. Girolamo; una lamina di piombo colà rinvenuta, la quale accenna memorie dello stesso; un pioppo per secoli vicino alla chiesa esistente, e di cui si raccontano prodigi, come efficace a molte malattie; la terra presso detto albero, che si prende da que’ popoli, e devotamente si pone sotto il capo de’ loro morti; la tradizione esser questa la patria di san Girolamo, sono cose tutte, le quali furono accennate fino da 400 anni (1430) dal Biondo, e ripetute come testimonio oculare, da monsignor

di s. Girolamo. Trieste Marcitigli 1829; La patria di s. Gerolamo, dottore massimo, fu V Italia e non la Dalmazia nè la Pannonia. (Manoscritto.)

’) Ove riječi mi nijesmo mogli naći u djelima Sv. Jeronima, kao što ih nije našao Mgr. Fosco. Sr. njegovu brošuru Stridon o Sidrom patria del massimo dottore S. Girolamo. Sebenico 1885, p. IO.
40

fommasini, vescovo di Cittanova, il quale si portò espressamente nel 1646 a Sdrigna, diocesi di Capodistria, per veri-ficarle (sic!), ed m pari tempo venerare divotamente queste memorie.« Ali ipak dodaje, da posto se slično pripovijeda od Panonaca za Medumurje, a od Dalmatinaca za Marulićevo Strigovo. priznaje, da mu cijeli spomenuti dokaz gubi na vrijednosti. Vjeran načelima svoje stranke, prelazi na pobijanje onih, koji drže da je u Stridonu bila biskupska stolica, i takvo mnijenje proglasuje jednostavno ludošću (str. 41), pošto je Stridon bio premaleno za tu svrhu mjesto, pošto Jeronim tu biskupiju nigdje ne spominje, i jer bi on inače bio koji put pisao i svomu biskupu »coni’ era di convenienza«, niti bi se takav muž bio ogriješio o pristojnost. Nastoji da pobije zatim Stiltinga i Colettila od panonske, a Parlata i Ciccarellija od dalmatinske stranke, pa završuje (str. 55): »La patria di S. Girolamo non fù Γ Ungheria, nè la Dalmazia, ma che vi fu Γ Istria.... la questione non è più sostenibile in contrario, e possiani dire che la controversia è finita.«

U nekom razmaku vremena Stanković je imao dosta nasljednika, a da imenujemo samo ove: Leonarda d’ Andri1) i jednog nepoznatog pisca2). U djelu ovoga pisca u opaskama na str. 24 čita se: >Mons. Tommasini, Comm. Appendice. Sdregna pag. 542: Verso la parte del Quieto, cioè verso Montona, sono le antiche vestigia di muraglie, che mostrano esservi stato un castello, che li paesani dicono al giorno d* oggi il castello di Stridonia, patria del glorioso S. Girolamo, sotto alle cui rovine vi è una grotta, die si profonda per 200 passi quasi al piano della valle, nel cui fondo sorge un’ acqua sulfurea tepida ed in parte ove declina la grotta al mezzo del altezza vi è una chiesuola dedicata a S. Stefano. Fu creduto da molti che Stridonia (Sdregna) fosse la patria di S. Girolamo; tanto più che lì· vicino, oltre al Monte S. Girolamo, trovasi anche una grotta che porta il suo nome, ove vuole la tradizione che questo Santo si ritirasse a vita di

') Della questione intorno alla patita di San Girolamo u Porta Orientale, Strenna per l’a. 1858, članak pretiskan η „Biografia degli uomini distinti dell’ Istria“ del Canonico Pietro Stankovich. Capodistria. Carlo Priora, tip.-edit. 1888.

Le Terme sulfuree di S. Stefano in Istria. Capodìstrìa, Tipografia Cobai & Priora 1S94.
41

penitenza. Sulla vera patria di S. Oirolamo fu scritta un' intiera biblioteca. Uno degli studi più seri in tale proposito è un lungo articolo del Dr. Kandier, tuttora Manoscritto, nei suoi Atti del Conservatore esistenti nell’ Archivio Provinciale dell’ Istria.« A na str. 68: »Sdregna (Stridonia, Srenj croato) siede sull’ altipiano a tergo di S. Stefano, a circa 450 metri sopra il piano della valle e ad un’ ora e mezzo dallo Stabilimento. Fu castello al tempo dell’ occupazione romana e quindi terra soggetta al castello e Marchesato di Pietrapelosa: a Sdregna pare abbia avuto i natali il Dottor massimo della chiesa S. Girolamo.«1)

Nego ova prepirka na žalost nije bila dovršena.

Ciccarellija, koji bi se doista bio odazvao, nije bilo više u životu, pa se mjesto njega javio iz Rima dalmatinac Ivan Kapor, nadpop kod sv. Jeronima. U svojoj knjizi Kapor 2) nije se ograničio na pobijanje samo Stankovićevih tvrdnja, nego je uzeo u pretres i mnijenja po njemu navedenih pisaca, dokazavši mu očevidno, da je nekoje krivo ubrojio među pristaše svoje stranke, pošto su ili neutrale! ili naginja za dalmatinski Stridon. Predbacuje mu da je to uradio, da mu broj pristaša ispadne brojniji, pa da mu dokaže, kako ni dalmatinska stranka nije oskudna na pristašama, navodi mu ih svu silu, od kojih smo veći dio i- mi u ovom članku spomenuli, gdje je bio govor o stranci dalmatinskoj. Iza toga prelazi na znanstvenu raspravu glede samoga pitanja. Raspravlja o geografiji stare Dalmacije, dosta zanimivo, pošto uz ostale pobija Stankovića dokazima, i citatima, kojima je on nastojao da spasi Stridon za Istru te mu krsti razlaganje kao »insulso e stravagante« (str. 18). Podučava ga temeljito o značenju riječi »quondam« i »fuit» te o odnosnoj zamjenici »qui, quae, quod«, što Stanković kao da ne će da shvati. Nadalje mu dokazuje, da je hotimice pa-tvorio nekoje odlomke iz Svečevih spisa, te mu dovikuje: »Che brutta cosa 1’ aver da fare con chi altera le Carte!« (str. 44.) Izvrgava mu ruglu tobožnje drevne spomenike iskopane u Sdrinji i gotovu sve njegove dokaze iz tradicije; pa na koncu svoje prilično umne i duhovite komutacije u dijalektu

1) Historia s. e p. della città di Trieste, h. Ireneo della Croce, p. 450.

’) Della patria di San Girolamo, risposta di D. Giovanni Capar, dal-mutino, alT opuscolo del can. D. Pietro Stancovich istriano. Roma 1828.
42

mu ponavlja riječi, što se općenito, premda netemeljito, pripisuje Jeronimu: »La me scusa Sior, perchè mi son de Dalmazia.« Kaporova radnja ima i dodatak, u kojemu on ukratko preplavljuje sve dokaze u prilog Dalmaciji, a koji su i proti istarskoj i proti panonskoj stranci; nastoji da ustanovi granice Dalmacije odnosno Jeronimovu »quondam«, i za tu svrhu citira stare geografe, pa zaključuje, da je Stridori mogao ležati pri tromeđi Hrvatske, Bosne i Dalmacije, blizu sadanjega Grahova. Ah da se točno utvrdi pravu tačku, predlaže da se u onom kraju poduzmu iskapanja, koja jedino mogu staviti stvar na čisto; a nada se, da bi se za takovu svrhu javnim milodarima sakupila prilična svota (str. 107, 112).

Kaporova knjiga ubola je Stankovića do živa, pa se je požurio da odmah slijedeće godine turi u svijet svoju apologiju l). lu je on proglasio Kaporovu knjigu »un vero guazzabuglio, zeppo di cavilli, di puerilità, di contraddizioni, infiorito di basse espressioni, di modi inurbani, di malignità e d’impertinenze.« Uzeo je za tim u obranu pisce, pristaše istarske stranke, a zamjera dalmatincima, što svaki misli u predmetu drukčije, jer se ne slažu, gdje bi Stridon bio ležao u Dalmaciji. » Chi lo vuole«, piše Stanković, »a Strigovo sopro Duare sotto Lovrecchio nella primitiva Dalmazia, chi a Scardona al littorale. e chi a Sidrona presso Obrovazzo nella Liburnia, e chi a Strisna verso Castainizza, chi al monte Pastirevo, chi in Bucovizza, chi sotto il monte Strigovno, chi in Sidragn e Sidraga« etc. (str. 19). Na tom temelju dodaje, da je dalmatinska stranka »un caos d’illusioni e di contraddizioni, ubi nullus ordo, sed sempiternus horror inhabitat.« Tumači pak svoje nazore o granicama Istre, pa se opet laća razglabanja one kobne Jeronimove riječi »quondam, te ostaje kod prvobitnoga uvjerenja, da se pod tom riječi ima razumjevati treća jedna zemlja, koja nije ni Dalmacija ni Panonija, a ne može da bude do li Istra. To utvrđuje citatom iz Μαρτύρων τοϋ αγίου Δονάτου ’2π;σκόπου gdje u čl. II., u latinskom tekstu stoji: »Beatissimus igitur Donatus patre Crescentino genitus. Istriorum quoddam oppidum in Dalmatiae Panoniaeque situm confiniis natale habuit.“ Prema tomu tumači i Jeronimove riječi »testis, i)

i) Sun Girolamo, il dottor Massimo, dimostrato evidentemente di Patria Istriano. Apologia del Can. Pietro Stancovich etc. Trieste 1829.
43

in quo ortus sum, solum«; razglaba, što bijaše i dokle dopiraše Illyricum, pobija što u tom pogledu veli Kapor, poručujući mu, da sve što je u svojoj knjizi kazao »non ha per fondamento che nel vostro bizzaro cervello«; a da mu ne ostane dužan za više navedeni travestirani >La me scusi, Sior«, sjeća ga one latinske:

»Desperanda salus verum qui audire recusat,

Inque suum praeceps labitur exitium« (str. 114)

te mu završuje pitagorijskom opomenom:

Ή λέγε τι σιγή; κρείττον, ή σιγήν έχεο.

Ali Kapora to ne preplašilo, kamo li da bi ga ušutkalo. Već druge godine turio on u svijet svoj protuodgovorl) vrlo opsežan, dosta lijepo razveden. Tu on slijedi sustopice Stanko-vića, pobija mu i temeljito i duhovito tvrdnje i dokaze, ne propuštajući, gdje mu se prigoda desi, da ga do živa štipne. Nego, treba priznati: Kapor je u tom protuodgovoru trijezan i hladnokrvan, a uslijed toga i cijelo mu je razlaganje vrijed-nije i znanstvenije. Doduše, između redaka, proviruje kadšto i trunak sarkazma, kao n. pr, gdje sjeća protivnika na etimologiju riječi Istra, — ali ipak može se kazati i priznati, da je spis u cijelosti sasvim pristojan, pa i s toga gledišta porazan za Stankovića. U ovom protuodgovoru znanstvenim načinom utvrđuje nazore i zaključke istaknute u prvoj knjizi, i to sve vrlo opširno, umno i dosljedno. Čitajući njegovu knjigu pričinja se, da mu se razlozi sa vi ju poput obruča, koji nemilo steže jadnoga Stankovića, dokle u njemu ne ugasi svaku iskru vjerojatnosti i privede ga do smiješnoga. Uz sve moguće razloge, kojima brani položaj Stridona za Dalmaciju, konačno se laća i dokaza iz ihtijologije, ali, naravski, oslonjen na Svečevu svjedočanstvu. U spisima, naime, proti Jovinijanu ’), Jeronim nabraja razne običaje i navike nekojih naroda i zemalja, pa glede svoje otačbine između ostaloga veli: »Et quomodo apud nos atta gen et ficedula, mullus et scarus in deliciis computatur: ita apud illos etc.« Pa pošto riba scarus lovi se samo u Boci Kotorskoj, rjeđe blizu Neretve, a skoro nikad kod Šibenika, dočim

9 Della patria di San Girolamo, seconda ed ultima risposta di Don Giovanni Capar, Dalmatino, al canonico Don Pietro Stancovich, istriano. Zara 1831 ; Valenti ne III nav. di. str. 120 n. 746.

2) Adversus lovinianum lib. 11. 7. Ed. Aligne Tom li. p. 307.
44

mu se dalje, prema Istri niti za irne ne zna, Kapor pobjedonosan zaključuje (str. 163): >E non vorremo dire noi Dalmati, che nella contesa della Patria di S. Girolamo un pesce solo si è trovato, da tagliare la testa al toro ? Si certamente. Anzi se fosse a me, da qui manzi, senza disprezzare il nome proprio di quell’ animale, vorrei chiamarlo per antonomasia il Pesce di San Girolamo.<

1 s tom tečnom ribom svršio je rat istarsko-dalmatinski glede položaja otačbine sv. Jeronima. Stankovié je zamuknuo i pobjedu je odnijela stranka dalmatinska, π toliko, u koliko je bilo utvrđeno, da je Stridori pripadao Dalmaciji, i ako se glede njegova položaja ne bijaše sasvim na čistu.

Dvije godine poslije Ka por ova protuodgovora zaslužni Piarista Appendili! u Dubrovniku, pribravši svu poznatu literaturu, izdao je knjigu ob ovom predmetu1). Ta je knjiga razdijeljena u četiri dijela. Cijelo pitanje on obraduje posve temeljito, a u formi je blag i uljudan, trijezan ali oštrouman. Svi su mu podaci poznati. Uzima na sito i rešeto mnijenja i tvrdnje kolovođa stranaka protivnih dalmatinskoj, pa ih nemilo obara do nogu. Rabi ne samo historijske i geografske dokaze, nego posiže i za filološkima; a tu se on previše zalijeta. U glavnom on je odrješit pristaša Marka Marulića te ne dozvoljava. da je Stridori ležao niti na tromeđi, kamo li preko nje, nego blizu iste, ali na zemljištu mletačke Dalmacije. Stridori je po njegovu mnijenju Ptolomejeva Sidrona a Marulićevo Strigovo. On je osvjedočen, da je u Stridonu stolovao biskup i u tom pogledu za njega je najmjerodavnije mnijenje papinske kancelarije, izraženo u konstituciji Urbana VIII, kojega riječi tumači isključivo u prilog mletačkoj Dalmaciji. Dapače ide on još dalje te veli, da biskupska stolica, osnovana u Kninu za narodne hrvatske dinastije, nije do li nastavak ili uspostavljenje Stridonske stolice, dokinute uslijed porušenja onoga grada*). Svoje općenite zaključke glede položaja grada Appendili! ovako

x) Esame critico della questione intorno alla patria di S. Girolamo. Zara 1833.

2) U zadnje doba prof. Vj. Klaić dokazivao je, da je starokršćanska biskupija iz VI. vijeka irtetneljena god. 553. u koncilu Solinskomu, Ludrum, episcopatus Ludrensis, majka potonje hrvatske ili kninske Biskupije. Sr. Vijesnik hrv. arheol. društva u Zagrebu N. S. XII. sv. (1912) str. 314 si,; Ballettino di archeol. e storia daim. 1914 str. 114 si.
45 —

formulira (str. 18): 1. che le dimensioni del gran geografo Alessandrino ci portano a stabilire il sito di Sidrona, o Stri-done, alle falde del Bebio (Dinara) presso le sorgenti del Tizio; 2. che i ruderi, di cui parlava Marulo come esistenti al ' suo tempo ce ne indicano il sito a tramontana sotto quel monte in un luogo il più adattato e conveniente all' edificazione di una città; 3. finalmente che, siccome si sa non essere quivi esistita altra città che la Sidrona di Tolomeo, ossia la Stridono di S. Girolamo, così là, e non altrove ne dobbiamo riconoscere la posizione sotto il grado 43, 30' di longitudine, e 44, 30' di latitudine, come mostrano le carte Tolemaiche.^ Previše je on pak zanosa pokazao, gdje se laća dokaza iz filologije, da svoje mnijenje utvrdi. Po njegovu sudu Jeronim je poznavao hrvatski jezik, dapače ime njegove otačbine ima zgoljno hrvatski korijen, koji potpuno odgovara oznaci datoj Stridonu od samoga Sveca. On umuje ovako: Jeronim je kazao, da je Stridori ležao na granici Dalmacije i Panonije, a što je na granici to je doisto po sredini između dviju zemalja, pa veli: »Srida in tutti in dialetti Illirico-Slavi significa mezzo (meditullium) e Srìdan, o Srìdni, Srìdna, Sridno, ciò che è nel mezzo, o posto fra due confini, coni' era Stridono. Dalla voce Srìdna') i Romani con più dolce pronunzia fecero Sridona, e poiché era per loro cosa inusitata principiar le parole per sr} e famigliarissimo poi per str, ν' inserirono la lettera t, ed invece di Sridona dissero Strido, Stridono.“ (str. 30) Ipak, polag svega toga Appendinijevo je djelo znatne vrijednosti, možda najozbiljnije u čitavoj literaturi, što se Stridonom bavi. On je doduše bio i u povoljnijim okolnostima nego li drugi pisci prije njega; a osobito iza rata istarsko-dalmatinskoga glede nekojih činjenica pro i contra bio je na čistu. On stoga izgleda kao ozbiljan pomiritelj u ovom pitanju, a njegovo djelo kao spomenik primirja, ali u kojem jedna od ratujućih stranaka, istarska naime, priznaje se poraženim i kao takova ne će se više pojaviti. Stoga je posve naravno, da poslije Appedinija nemamo opširnijega djela u ovom predmetu, sve do Danka1)

*) Po ovomu rek bi da je Appendili i držao, da su Hrvati bili u Stridonu još prije Rimljana, ili poistovjetuje Hrvate sa prasjediocima Ilirima, koji da su imali jezik jednak hrvatskomu.

s) Dan ko Josephuš, Divum Hieronymum oppido Strìdonis in regione Interamna (Muraköz) Hungariae a. p. Chr. 331 natum etc. Moguntiae 1874.
46

i biskupa šibenskoga Fosca *). Prije njih, a poslije Appendinija imamo samo gdje koji članeić po novinama, a malo je pisaca, koji su se i uzgredno dotakli ovoga pitanja. Od te nekolicine pristadoše uz dalmatinsku stranku: Baehr1), Katalinić8), F. Z. Collo mb e t '), A. Buse * 2 3 * 5 *), S. L j u b i ć f) O. B a ku 1 a7), J. AI zog8) t N. Tommaseo9).

Za naše pitanje veoma je važno, da se je u isto upleo otac istarske povijesti, zaslužni Konservator starih spomenika Petar Kandier (1804—1872), rodom iz Trsta, koji je odlučno stupio uz dalmatinsku stranku.

U dvama podužim pismima, upravljenim god. 1846 — 47 direktoru Arheološkoga Muzeja u Splitu Fr. Carrari pod naslovom »Della patria di S. Girolamo«10) Dr. Kandier ispituje najprije ovo pitanje sa vjersko-crkvenog gledišta te kaže, da sv. Jeronim bude bio rodom Istranin, iz Sdrinja. njegovo bi ime i štovanje bilo sačuvano među mjesnim svecima grada Trsta, medu kojim su svi njihovi stari sveci, dočim njega nema: on nije štovan u diecezi tršćanskoj, on nije pokrovitelj nikakva

9 Stridon o Sidron, patria del massimo dottore San Girolamo, rivendicata alla diocesi dì Sebenico. (Estratto dal Folium Dioecesanum.) Sebe-nico 1885 si.

2) Die christl-röm. Theologie. Karlsruhe 1837, p. 170.

3) Storia della Dalmazia. Zara 1844, vol. I. pag. 264.

9 Histoire de S. J cròme etc. Paris et Lyon 1844; Geschichte des Kirchenvaters Hieronymus, nach dem Französischen bearbeitet von Fr. Lanchert und A. Knoll. Rothweil 1846—1848 1. 5. Valentinelli o. c. p. 734

5) Das Leben der Heiligen. Leipzig 1847, p. 1.

e) Časopis La Dalmazia 1847 br. 5.

') Schematismus topograph.-historicus Custod. prov. in Ercegovina. 1867 p. 107; Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 1892 str. 118; Bull. Dalm. 1897 str